Darija Žilić: Podrumi, bezdani i zvijezde

Podrumi, bezdani i zvijezde

Bila sam danas u podrumu, među cvijećem skrivenim od zime, među starim biciklima i
motokultivatorima, među staklenkama s kiselim paprikama, i rajčicama u soku crvenom
Koje tu stoji na ormaru i čeka da se izlije u bezdan. Jednom je tim podrumom tekla crvena rijeka, iz neke Chromosove boje na izdisaju.
Nekad, prije točno trideset godina, prema tom podrumu bježali su ljudi, djeca, skrivali se od bombi i od zvukova aviona. Uzbune. Studiram.
S nelagodom se spuštam dole, među muškarce i žene, pitaju me neki tko si, čija si, kao da te ne znaju. Okolo stoje oramari sa cipelama i sklepani stolovi na kojima su uštipci koje jedu djeca. Ja radije odlazim sama gore i slušam Đoleta, pomalo plačem. Samo da rata ne bude. Imam i ploču, i sad je među albumima, i slikama, omot Pantha rei, iz pradoba. Više nisam dijete. Odnedavno sam opet postala djevojčica. U ljetnim noćima, u tihim selima, uz pjesme koje su me vraćale u bezdan. Bezdan kao bunar u kojem tražiš vodu.
Bacili su te dole s kamenom i toljagama, ja te
Dižem, spuštam užetom, da gledamo zvijezde koje će se opet pojaviti. U podrumu su lampaši, više nema ljudi, škrinja, krumpiri, gdje se sad igraju djeca? Očevi sa dugim karikama,
Na lancima, spuštaju glavu pred psima. Ništa se ne može izgubiti više. Spavajte svi moji voljeni i bolesni,
Zvijezda lebdi kao mir nad nama. Ništa osim
Pjesme nas ne smiruje.