Belma Glibić: Just a thought

Just a thought

Neće vući na sevdah
sve o čemu mislim para patetiku na niti gorčine
čudno – Sevdalinka ,balada o mojoj zemlji dolazi iz ravnice u kojoj duvaju vjetrovi studeni, a tako je topla zbog onog kompasa što je posljednji čovjek nosio u grudima
svijeće, svu noć su se palile
sklopile svemir za prostu slavensku dušu što prebirala je po žicama
i nema čardaša u nogama
nećemo svirati
tek danas mene je stigao istinski talas bola
gubitak barke što je plovila morem kroz sjenke
ta plima ponekad kasni al’ preplavi
konji vrani sve odnose
a oči ljudske ili vučije i dalje obaraju mostove
dahom jeze gase nam svjetlosti
a mi bi gradili put ka mjesecu
no pjesme neće spasiti svijet
tuđino, daljino, bivša i sadašnja domovino
koliko dijelova đerdana po tebi je rasuto
zašto smo pali u bezdan jebenih devedesetih
rani mraz nikako da otopi se i iščezne
danas je subota
i zvone zvona
smrt svakog dobrog čovjeka smanjuje mene
to je istina ili tek patetična zabluda
olovke zaglavljene u neskladu još jednog pitanja
“Da li su to stvarno bili bolji dani
il’ smo bolji bili mi ?”
nekada
u ovoj zemlji koju su nam krvnički razvalili
sve nas vjetrovi su oduvali
i jedrimo kroz slomljen svijet
a jesen nas stiže
trenutno