Nataša Skazlić: Đorđe Balašević ili OSTAJE MI TO ŠTO SE VOLIMO

Nisam nikada bila od onih cura koje se lože na neke pjevače pa prostoje čitav koncert u prvom redu, njišu se i plaču, povremeno vrište, bacaju grudnjake. Nikada ni za kim nisam trčala, ni u životu, a osobito ne nakon nekog koncerta, ali s njim je ipak bilo malo drugačije, ništa histerično, samo malo izvan kontrole.

Četrnaest tisuća ljudi u pulskoj Areni 2001., prvi njegov koncert nakon rata, četiri sata je trajao. Krenuli smo iz Zagreba rano, stigli na vrijeme, odstajali pred ulazom nekoliko sati, mirno ušli. Rekli su da će kiša, kleli su se u prolom oblaka negdje oko devet. Tu sada nedostaje onaj dio koji je neopisiv,  a rezultirao je time da je kiša stala nakon što je nas četrnaest tisuća oko dvije minute gledalo u nebo i vikalo: Nema kiše. I on s nama. Kiša je stala.

Imali smo u društvu tog momka koji je ponio veliki paket papirnatih maramica i sve vrijeme me opskrbljivao, a plakala sam zato što se činilo da je moguće vratiti vrijeme, da nas ima mnogo, mnogo nas koji znamo koliko je sve to što smo doživjeli besmisleno, kako je kozmopolitizam jedino rješenje. Plakala sam jer je preda mnom bio čovjek za kog’ bih se udala bez pitanja samo zbog njegovih tekstova. Naravno da je to naivno, ali plakala sam i zato jer je moj bivši muž nakon tri sata koncerta predložio da izađemo van kako bismo izbjegli gužvu. Pogledala sam ga. Kao pred smrt odvrtjelo mi se sedam godina pred očima. Nisam rekla riječ, samo sam pomislila: Ja sam Buba Erdeljan!

Nakon četiri sata i nekoliko podebljih biseva bilo je jasno da je kraj i onda sam krenula. Uspjela sam se u nekom suludom slalomu izvući van, odjurila pred Arenu. Automobilu je čekao. Stala sam na pristojnu udaljenost, par metara dalje. Nakon mene došlo je još nekoliko ljudi. Kad je izašao, zaštitar je krenuo prema nama, a on ga je zaustavio. Gledala sam ga u oči, i on je mene gledao u oči, časna riječ, i rekao je: Zar da me od njih branite? Stajali smo tako neodređeno vrijeme kao neki izgubljeni ili upravo pronađeni ljudi. A onda je mahnuo, sjeo u atomobil i otišao prema Punti.

Poslije sam bila na još dva koncerta, ali to je izgubilo svaki smisao nakon tog pulskog. Ostala sam vjerna onoj Nataši koja je jednom bila van kontrole, vođena ljubavlju ili ludošću… Ljubav je to, zar ne?

I da znaš da nije fer, Balaševiću. Meni je danas s tobom umrla Jugoslavija.