Marijan Grakalić: Đorđe Balašević – Autentični bard našeg pokoljenja

Fotografija: Dragan Antonić

…I dok ih slušam
Uvek me hvata ritam jata
žal za jugom…

Naše pokoljenje nestaje sa svojim idolima, ikonama i vrijednostima, nestaje više puta prevareno, osramoćeno, izdano i ubijeno, nestaje ovdje i na svim kontinentima, ovdje i u šest i kusur zemalja, nestaje u oku i na usni, nestaje jer ga ništa više ne može sačuvati. Nestaje i zato što je živjelo i željelo nemoguće i nezadrživo, odlazi poput tuge iza koje ostaje ravnina i njezini gorki spomenici.

A Đoletova je poetika bila istinski krik cijelog naraštaja, način na koji se razumije svijet, način na koji se voli i pati, shvaća sebe i prihvaća drugog. U tom pogledu bila je i ostala nepobjediva, bar za nas rođene pedeset i neke, jednog općeg senzibiliteta kojeg ne mogu da potamne sve te sada prisutne i nametnute i svakako manje ljudske perspektive. Zakleo nas Balašević da je čovjek ono što je najvrednije i da je njegova pjesma istinski čarolija. Trebalo je preživjeti sve to vrijeme i sve te praznine a ostati svoj, dok se Đoletove pjesme slušaju unatoč službenom ukusu.

Balašević je bio posljednja velika Ikona Jugoslavije, one Titove, u kojoj se živjelo drugačije i mimo hladnog sjaja ovog vremena, i čije uspomene sada blistaju iz inata i/ili naprosto paradoksa svjetske ironije. On je tom sjećanju i nostalgiji pridodao onaj šmek ljudskosti i značenja koja nas svakog, ponajprije intimno dodiruju i bez kojih bi se osjećali manjim, zakinutim za autentičnost., prirodnost i praktično razumijevanje života po mjeri čovjeka. Pjevao je za naš nestali svijet i identitet.