Edit Glavurtić: Kad ode netko tvoj

Fotografija, na stanici u Puli, facebook

“Jedne noći k’o ova, znaće Bog
Doslikaću portret života svog…”Sve koje sam voljela, voljela sam uz neko “ali”, i uz neku zagradu. I nikad nikoga u kontinuitetu, od prvih početaka, pa do kraja, jer nitko drugi nije bio dio mog života na način na koji je to bio Đorđe Balašević. Tako je to bilo od prvog “U razdeljak te ljubim” pjesmuljka otpjevanog u “Nedjeljnom popodnevu” davne 1977. godine kad sam se zaljubila u simpatičnog bradonju koji se tako divno zafrkavao. Poslije su došle Snaša, pa Katrin, i Panonski mornar, i do prvog LP-ja “Mojoj mami umesto maturske slike u izlogu” bila sam već sasvim zaluđena. Sjedila sam pored gramofona i satima slušala A stranu, pa B stranu, pa opet malo A stranu, i tako cijelo poslijepodne.
Kad je najavljen drugi album, “Odlazi cirkus”, imala sam 15 godina, i čekala ga s takvim s nestrpljenjem da sam svakih nekoliko dana odlazila u Namu u Dubravi pitati je li napokon stigao. I onda su mi jedan dan rekli da je album tu, ali oni ga još nisu dobili, no ako baš želim, imaju ga u Nami na Kvatriću. Problem je bio u tome što sam novac uštedjela i imala dovoljno samo za ploču, no ne i za tramvajsku kartu do Kvatrića. Nisam razmišljala ni trenutak, krenula sam pješice, i pješice se vratila kući, a akcija je trajala neka dva i po sata, no toliko sam bila sretna jer sam se dokopala željene ploče, da mi se više činilo da letim, nego da hodam. Problem je nastao kad sam stigla kući jer nikom nisam rekla kamo idem, i kad sam samo tako nestala, mama je bila izbezumljena od straha, i to je bio prvi i jedini put da sam bila zaista blizu pravim, velikim batinama.
I ne samo taj, nego svaki LP, a kasnije i CD, povezan je uz priče o mom životu koji su Balaševićeve pjesme pratile: zaljubljivanja, selidbe, rastanke i samoće, pa nova zaljubljivanja i nove selidbe, sve je on opjevao. I kad danas, s vremenske distance od nekoliko desetljeća čujem neku od tih pjesama, a još uvijek ih sve znam naizust, čini mi se kao da listam osobni spomenar, jer mi se vraća sve što se je u mom životu događalo dok sam te pjesme slušala. I više od toga, kako je vrijeme prolazilo, u nekima od njih bila sam i glavni lik, i razumjela svaku od emocija o kojima je Đole pjevao, i ne samo ja, svi koji smo ga voljeli osjećali smo isto.
Bila sam na mnogim njegovim koncertima, u Zagrebu, prije rata, pa u Beču, i kasnije opet u Zagrebu. U zimu 2000. godine Đole je svoj bečki koncert otvorio pjesmom “Noć kad sam preplivao Dunav” a kad je zapjevao “Dolazim, sto dukata donosim” obuzele su me emocije od kojih mi se steglo grlo, a suze nezaustavljivo krenule niz obraze. Učinilo mi se kao da mi je došao brat odnekud iz neke velike daljine, iz jednog dobrog i mirnog vremena za koje smo bez zadrške govorili da je naše. Na njegove koncerte odlazila sam i nakon povratka u Zagreb, i u koncertnu dvoranu Lisinski, i u prepunu Arenu, u kojoj je bilo ljudi svih generacija, ali najmanje onih koji su osobno, u ono davno nedjeljno popodne, kad je Đole prvi put otpjevao Razdeljak, mogli biti pred televizorom.
Jedan nestvaran trenutak dogodio se u Zagrebu, na ulici pred Arenom, uoči posljednjeg koncerta, kad je zagrljena grupa momaka od kojih ni jedan nije imao više od dvadeset godina, malo pripitim glasovima otpjevala Galiciju, i to od početka do kraja. I dok je pjesma odzvanjala kroz zimsku noć učinilo mi se da ne postoji čast veća od te, koja može biti iskazana nekom pjesniku.
Vijest o Đoletovom odlasku čula sam danas u automobilu, kad smo iz Vrbovca kretali prema Zagrebu, u trenutku kad se nebo već presvuklo za noć, na zapadu odvojeno od zemlje posljednjom mutnom prugom dnevnog svjetla. Gadno sam opsovala. I nisam mogla stati, nastavila sam psovati, kao što već čovjek psuje kad prije vremena ode netko njegov. Jer ne psujemo samo zbog njih, nego i zbog sebe, i svijeta koji odjednom ostaje prazan, sve manje razumljiv, i od čije nas hladnoće nema tko štititi. Jer to je poslanje dobrih pjesnika, i uz to još da nam tumače naše vlastite živote, koji su čak i kad bole, uz njih lakše podnošljivi.
Za kraj, sretna ti plovidba panonski mornaru, i dobro ti bilo more. Život ti je bio čudo, i čudo si stvorio. Sve više naših dragih oru nebeske njive, a kad dođe vrijeme da im se pridružimo, sigurna sam da ćeš pod lipom, koju si u jednoj priči spominjao, održati veliki koncert. Pa ćemo s tobom pjevati, i pomalo plakati, i bit će nam lijepo. A ja ću ti, kao i uvijek, biti u publici.