Hrvoje Ivančić: Priručnik za zdravstveni odgoj seoske ženske omladine

Uprava za vanarmisko vojno vaspitanje objavila je 1952. knjižicu za Crveni križ pod naslovom „Priručnik za zdravstveni odgoj seoske ženske omladine“. Osim što se u njoj nalaze korisni savjeti za svakodnevni život na selu, između redaka se iščitava na kojoj razini se živjelo sredinom dvadesetog stoljeća.
Knjižica je izdana tek sedam godina nakon završetka rata i u vrijeme dok se u Hrvatskoj još uvijek provodila kolektvizacija. Nakon što je Tito raskrstio sa Staljinom, Jugoslavija je htjela pokazati da će i ona kolektivizirati, brže i bolje od svih. Neće trajati dugo jer uskoro će Jugoslavija tražiti svoj put u socijalizam, rodit će se samoupravljanje i Pokret nesvrstanih.
Knjižica govori i o ogromnoj udaljenosti tadašnjeg sela i grada. Da se u to uvjerimo poslužit će nekoliko citata.
„U nekim se krajevima opet priča da se dijete razboli jer je nagazilo na čini. Roditelji, iz neznanja i straha za dijete slušaju razne babe, gase ugljeve, vračaju i mole da bi skinuli sa djeteta uroke i čini. Mnogi zovu svećenika da očita molitvu ili napravi zapis od čega bi trebalo da bolesnik ozdravi.
Sve to što se govori nije istina, a razlozi zašto je netko obolio sasvim su drugi. Međutim, zvati babu ili popa ili hodžu ne samo da nije potrebno, već je i štetno. Najviše bolesti dolazi od nečistoće jer u nečistoći ima malih i nevidljivih štetnih gljivica koje se zovu klice.“
„Zato ne smijemo nikada dopustiti da ljudi pljuju po podu, već moramo od otoga i sami da se odviknem, a i druge da naučimo da to ne treba činiti.“
U jednom poglavlju govori se o malarije koje ima uz rijeke Savu Dravu, Vrdar, Strumicu, Neretvu.
Nadalje se spominju spolne i spolno prenosive bolesti.
„Prvo treba reći jednu neugodnu ali istinitu stvar, a to je, da vrlo mogi muškarci obole od kapavca još u vrijeme prije ženidbe. To je zato jer spolno opće s ženama koje su i same bolesne od tih bolesti A otkuda su te žene ili djevojke dobile tu bolest? Opet od nekog muškarca, koji je bio bolestan i s njima općio i njih zarazio. Iz toga moramo zaključliti da je već i zato općenje prije udaje opasno, jer se ne zna koji je muškarac bolestan od tripera.“
Također se detaljno opisuje pranje ruku, kad ih i kako treba prati. Zube je, kažu, najbolje prati četkicom na koji se stavi kreda ili drveni ugalj.
„Ovdje moramo reći nekoliko riječi o jednom vrlo ružom običaju, koji je kod nas čest. Istina, ima ga sve manje, ali još ga ipak ima. To je: da poslije nužde ljudi čmar obrišu rukom. Zato vidimo ponegdje na zidovima tragove prsta. Kako će izgledati takvi prsti? Trebamo suzbiti taj ružni običaj…Postoji negdje običaj da se čmar pere nakon nužde vodom. To nije loš običaj ako bi ljudi svakako poslije toga pravilno oprali ruke.“
Nadalje su tu upute o pranju voća i povrća, o čišćenju dvorišta i o konstrukciji zahoda…Veliki dio knjižice otpada na prvu pomoć što bi i danas bilo korisno baš svakome. Kako davati umjetno disanje, kako sanirati ranu ,što napraviti kod ugriza zmije, kako spasiti utopljenika…