Veljko Krulčić: Homage za Lastana i Ivicu Bednjanca

Ivica Bednjanac i Veljko Krulčić

DESET GODINA OD ODLASKA IVICE EDNJANCA, AUTENTIČNOG VELIKANA NAŠEG STRIPA
Napunilo se deset godina otkad je u bolja prisjećanja otišao Ivica Bednjanec, jedan od najvažnijih hrvatskih strip-autora ne samo druge polovice XX stoljeća, nego i njegove sveukupne povijesti.
Rijetki su oni iz generacije 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, a da “stričeka Ivicu” nisu znali.
OK, nije nemoguće da ga možda ne znaju po imenu i prezimenu, ali sigurno su upoznati s crtanim junacima Lastanom, Genijem, Jasnom, Ninom (serija „Osmoškolci“) i drugim protagonistima stripova koje je on duže od tri desetljeća u kontinuitetu objavljivao u „Modroj lasti“ (jedna školska godina – dva kompletna stripa), lista namijenjenog višim razredima osnovne škole, na kojeg su desetine i desetine tisuća djece u Hrvatskoj bili preplaćeni.
Ili po „Durici“ iz „Smiba“, lista za niže, od prvog do četvrtog, razreda osnovne škole.
I autor ove objave je ujesen 1973. na početku školske godine (kao učenik petog razreda u školi „Vladimir Nazor“ u Pazinu) postao abonent „Modre laste“. U razred je došao zastupnik-trgovački putnik, svaki od đaka je dobio primjerak lista na „pregled“, pa smo se do slijedećeg dana morali odlučiti da li ćemo biti pretplatnici ili ne. Naravno, pretplata nije bila „besplatna“ – nego je bila i (financijska) obaveza za naše roditelje.
Meni je na brzopotezno listanje bilo jasno da se radi o „bogato“ ilustriranom listu. Svakakvih sadržaja je u njemu bilo…, ali presudan, najvažniji razlog za pretplatu su bili uvodni nastavci stripova „Diki“ (prema imenu psa, da ne pričam da mi je završetak stripa izmamio suze u očima ili kako sam nakon „Dikija“ i poželio da se u naša kuću useli i četveronožni ljubimac) i „Lastan na Divljem zapadu“ upravo Ivice Bednjanca na pretposljednjoj i posljednjoj stranici. Ovaj drugi u punom koloru!
Istodobno kada sam postao abonent „Modre laste“ na kioscima se pojavio „ZOV“ (Bednjančeva naslovnica s ilustracijom za „Baruna Trenka“ i dan-danas mi je ostala u nezaboravnoj uspomeni), čime sam bio odškrinuo svoje „prozore u svijet“….
Od tada do danas prohujalo je skoro pola stoljeća.
Usputni intermezzo. Upravo dok pišem, supruga Dinka – svojevremeno je i sama „obožavala“ Bednjančeve stripove – već odavno je utonula u san (ujutro do 8 h mora biti na radnom mjestu), Tea je u svojoj sobi za laptopom, a do mojih nogu leži i spava „otvorenih ušiju“ naša maltezerica Mrvica (u 16-godini života).
Bez obzira što je bio zaštitni znak „Modre laste“ (što je samo po sebi USPJEH par-excellence), Ivica Bednjanec je od dijela svojih kolega i strip-kritičara znao doživljavati „omalovažavanja“ i „podcjenjivanja“.
U negativnom kontekstu pridavani su mu epiteti „zanatlije“ i „strip zabavljača“.
Potpuno pogrešno!
Neprimjereno, pa i – uvredljivo!!!
Ivica Bednjanec nesumnjivo je najčitaniji i najproduktivniji (u produktivnosti mislim da ga je do danas jedino uspio „nadmašiti“ Igor Kordej), a ujedno i jedan od najautentičnijih hrvatskih stripaša svog razdoblja.
“Ratovao” je s gđom Verom Horvat Pintarić i g. Darkom Glavanom, ovog potonjeg je i nacrtao u jednom svom stripu.
O tome da su njegovi stripovi prepoznatljivi po likovnosti nećemo, ali ne možemo preskočiti činjenicu o iznimnoj komunikacijskoj snazi i po tome da njegov strip-rukopis (dakle, i crtež i priča) isijava empatičnošću.
Bednjančev opus približan je brojci od dvjestotinjak kompletnih strip-priča, plus desetine i stotine tabli i pasica „pojedinačnih“ stripova.
Za gotovo sve svoje stripove sam je napisao scenarij.
Manji dio svog opusa je objavljivao u strip-izdanjima.
Nije surađivao s “Plavim vjesnikom”!
Podjednako se uspješno snalazio u realističkim i karikaturalnim stripovima. „Nježni“ mu je – LEGENDA!!!!
U tematskom pogledu Bednjanec je pokrio većinu žanrova, čak i stripove na temu sporta, pa i poneke adaptacije književnih djela…
Nažalost, njegov zivot, a jednim dijelom i samu karijeru obilježile su dvije obiteljske tragedije!
Osobno rečeno, Ivica Bednjanec je, iza Andrije Maurovića, drugi stripaš kojeg sam imao prilike osobno upoznati.
Naime, i u moju srednju školu („Otokar Keršovani“) je došao promovirati svoju knjigu „Nježni sport“.
Nakon promocije zamolio sam ga za kraći intervju, ali – brbljav kakav je Bednjanec po prirodi bio – intervju se „produžio“… i u konačnici je objavljen na cijeloj stranici (veliki format) omladinskog lista „Val“ iz Rijeke.
Otkad sam koju godinu kasnije postao stanovnikom Zagreba, povremeno sam se družio sa „stričekom Ivicom“, najviše na raznim strip-događanjima, makar su mi – ne smijem preskočiti – vrata njegova stana na tadašnjem Trgu Republike br. 15 (današnjem Trgu bana Jelačića) uvijek bila „otvorena“.
Među ostalima, napravio sam nekoliko intervjua s njime (tijekom jednog od intervjua, odnosno mojih zapisivanja njegovih odgovora krajem 1983. godine nastala je u njegovoj kuhinji i fotografija, čiji je autor moj prijatelj Ivan Ivić).
Posebno je bio zapažen i često je citiran intervju kojeg sam 1991. godine napravio za „Nedeljnu Dalmaciju“. Naslov intervjua je glasio „Partizani na kile“, vezano za Bednjančevu tvrdnju kako su ga urednici tjerali da crta stripove vezane za NOB, a on je preferirao “neke druge teme i žanrove”.
Usput, u monografiji „Hrvatski poslijeratni strip“ (1984., Istarska naklada, Pula) njega sam predstavio upravo s jednim od „partizanskih“ stripova – „Nemoćna divizija“ (kojeg je premijeno objavio „Politikin zabavnik“ 1976.). Nije mu baš bilo „pravo“, ali sam ga ipak uspio „privoliti“. Čak je Bednjanec za ovo izdanje nacrtao i prvu/uvodnu sličicu stripa!?
Nakon što je doživio moždani udar, znali smo se vidjeti nedjeljom na plivanju u bazenu „Mladosti“ na Savi… i uvijek bi mi pričao o svojim budućim planovima, stripovima koje želi nacrtati, pjesmama koje bi želio objaviti u knjizi, crtiću kojeg mu ne žele odobriti!
Posljednjih godina njegova života, zahvaljujući angažmanu brižnog sina Darka, te Ratka Dragaša, Željka Gašića i drugih Bednjancu su organizirane brojne samostalne izložbe, kojima bi ovisno o zdravstvenom stanju nazočio i sam „striček Ivica“.
Daleko najsveobuhvatnija i najvažnija izložba bila je retrospektiva u Klovićevim dvorima na prijelazu 2009. na 2010. godinu, iza koje su stajale dvije dame, gdje Branka Hlevnjak i Koraljka Jurčec Kos.
Trebalo je najmanje triput posjetiti izložbu da bi „upila“ sva veličina umjetnikova opusa, ne samo u stripu.
Dostojanstven oproštaj od Ivice Bednjanca upriličen je u „Školskoj knjizi“, u knjigu žalosti upisao se je, sjećam se, i Srećko Šestan, tadašnji pomoćnik ministra kulture Bože Biškupića.
Žiri udruge „Art 9“ je – na moj prijedlog – tog proljeća 2011. odlučio da pored „redovne“ nagrade “Andrija Maurović“ za životno djelo na području hrvatskog stripa (koja je otišla Borivoju Dovnikoviću), dodijeli i specijalno priznanje – posthumno Ivici Bednjancu.
Obrazloženje je bilo da se radi „o velikom i nezaobilaznom imenu hrvatskog stripa, scenaristi i crtaču, čije se stvaralaštvo proteglo na više od pola stoljeća“.