Ivana Šojat: O BOGU

O BOGU

O Bože koji jesi
tamo negdje,
meni posvuda,
ljudi mi se smiju kad im velim
da s Tobom dijaloge vodim dok
bubamari šapućem
da mahovina zna zavarati,
podivljati na svim stranama svijeta,
dok izubijanom psu velim
kako nisu svi ljudi ološ bez duše.
Smiju mi se ljudi koji misle
da su molitve napamet naučene pjesmice
o krvi i tijelu
ili pokajanje pred blagdane,
za bolji tek,
rugaju mi se oni koji tvrde
kako se crkve grade samo ljudskom rukom
te da su Te u kamen zauzdali kipari svojim dlijetima,
da kosti svetaca-mučenika odašilju čudesa,
pa mrvice mrtvaca uza se nose
kao slike djece koja su otišla.
Meni si Ti u mački koja se omacila
u susjedovoj garaži,
bio si i u mačićima koje su podavili u nebeski modrom vjedru,
u stablu koje su srušili
za beton ceste,
u travnjaku kojem košnjom
ne dopuštaju da procvate.
I lud sam, Bože –
ja kojemu se smiju kad im kažem
da ponekad čučneš u mome dvorištu,
da ulica ponekad ušuti,
kad im velim da Ti samo tišinom govoriš
ti koji si meni posvuda,
ja koji sam lud,
ali nikad ni više, ni manje od Tebe
koji si i u meni
i u starcu koji iz smeća iskapa hranu.