Darija Žilić: Očevi

Tony Bevan, Portrait of the man, artist’s father, .

Očevi

Otac si kćeri koja piše vješto, kao da se nadovezuje
na tvoju liniju blago osjenčanih
Portreta bardova iz genealogije mitskih
Bića koja se rađaju baš uvijek u morskoj pjeni.

Možeš kao otac voditi kćer za ruku, prema spilji
u kojoj podvodne vode bacaju tijela u
Podsvjesnu golet, ispod površine slane vode.

Otac si koji preispituje tragove svojih otisaka,
U noći koja je hladna poput daha smrznute
Laveži, pišeš dalje, možda otkriješ puteve
Skrivenih ulegnuća tvog tijela.

San koji te baca u bijele plahte povijesti, sad
Je izvanvremenski stroj u kojem se tresu dodiri
Žene, zaustavljene na internom odjelu neke bolnice.
A nije ona vezana uz bolesti uma.

Otac si koji traži spasenje među stablima,
Privučen užetom koje se ovija oko vrata i
Pada na lijevu pretklijetku srca. Otvara ga
Za radost, koja nedostaje.

Moj otac, sa kćeri koja piše, ne misli sad o ničemu,
okupan nakon dvadeset dana,
upija miris vlastitog tijela, ne samuje.
Dva oca, ti i On,
svaki na svom dijelu jastuka, spavate dok
vijesti se iz bludnog svijeta, oko vas kotrljaju
I padaju nakon svega, u ponor. Kako i treba.