Antimuzej: Posttranzicijski traumatski refleks – brisanja sjećanja

Tranzicijska društva u Europi, na neki su način usvojila jedan posttranzicijski traumatski refleks – brisanja sjećanja. I još opasnije rememorizacije kako osobnih tako i kolektivne prošlosti. Tranzicijske promjene dovele su do izraženog instinkta distanciranja od svega što je bilo prije novog vremena i prije nas novih, prije novog tebe, novog mene, novih njih, novih nas. Možda je, dugoročno, kulturološki i sociološki, pa čak i folozofski gledano, to jedna od najopasnijih i najozbiljnijih posljedica tranzicijskog razdoblja, koje u svom kriznom kontinuitetu traje već tridesetak godina.

Tranzicija je na ovim prostorima svakako proizvela jedno stanje neoprimitivizma, koje se podjednako manifestira u ekonomskim, ali i društvenim odnosima, a možda se više nego na bilo što odražava negativno na kulturu u cjelini, koja više nije nositelj društvene progresivne misli i kreativnosti, te gubi svoj avangardni karakter, nego postaje tek na jedan baš vulgaran način neka vrsta „prve pratilje” ekonomskih odnosa koji u tranziciji diktiraju tempo društvenih odnosa u cjelini.

Degradacija kulture u tranzicijskom neoprimitivizmu najbolje se vidi u odnosu prema kulturnoj baštini. Kulturna baština tako je prije svega podređena kriterijima monetizacije i komercijalizacije, a u potpunosti je zanemarena važna uloga (o)čuvanja baštine u čuvanju memorije postojanja.

Zato je možda danas više nego prije ideja Antimuzeja od iznimnog društvenog značenja. Ne radi se o pukom „skupljanju smeća” ili „skupljanju sa smeća”, kako to mnogi „povjesničari umjetnosti” i „kulturnjaci” komentiraju. Radi se o ideji očuvanja memorije postojanja u cjelini, ideji otpora tranzicijskom antikulturnom neoprimitivizmu.

Banalizacija ove ideje kao i sve drugo u ovom društvu, nipošto nije tek slučajni refleks onih povjesničarsko-umjetničkih i kulturnjačkih krugova koji su se u tranzicijskoj primitivističkoj monetizaciji i komercijalizaciji dobro snašli i uklopili u neoprimitivističke trendove prostituiranja kulture. Oni naprosto banalizacijom ideje Antimuzeja, čuvaju svoje kulturnjačko-profiterske pozicije, s kojih su dobro plaćeni za stvaranje monstruoznog tranzicijskog falsifikata od umjetnosti, kulture te tumačenja baštine.

Uzurpacija kulturnih kompetencija omogućčila im je poziciju s koje neoprimitivistički određuju što jest a što nije kultura, što jest a što nije umjetnost, što jest a što nije književnost, što jest a što nije baština, i u konačnici tako nadrimeritorno određuju što jest smeće. Takvim pristupom nastaje falsificirana kultura i umjetnička krivotvorina tranzicije, što će dugoročno ostaviti nepopravljive posljedice. Cilj je zapravo primitivno banalan. Izbrisati iz sjećanja sve što ugrožava kulturnjačke pozicije onih koji su tranziciju iskoristili za uzurpaciju kulturnog prostora kako bi ostvarili svoje uzurpatorske društvene pozicije meritornih društvenih faktora bez čijeg mišljenja ništa nije i ništa ne postoji.

Antimuzej je nastao kao ideja otpora tim antikulturnim tranzicijskim trendovima, koji su u međuvremenu prerasli u dominantne društvene procese.

(Antimuzej)