Đurđa Knežević: Feminizam u abdikaciji?

Čini se da stvari dolaze na naplatu. Već odavno ispražnjeno mjesto feminističkog djelovanja i kritike, dodala bih bez skanjivanja, kritike svega postojećega, puni se onim što je trebalo biti i ostati – otpad. Agonija traje već jako dugo, odrediti joj početak bilo bi teško (i naivno), tek prisjetimo se nekih mjesta koja su trebala biti alarm da s feminizmom (govorimo o Hrvatskoj, no ni svijet nam nije daleko) nešto ne valja. Od Sanaderove izjave da je i on feministkinja, na koju nitko (dobro, ja jesam, ali jedan glas kao nijedan) ne reagira, preko, recimo, slučaja Šostar, na koji se tog puta i reagiralo, no nažalost tako da razdraganog slavljenika Šostara, kojem gola plesačica pleše u krilu, udruga BaBe pozove u svoj ured da odgovara na telefonske pozive žena. Nezgoda je što bi te žene, kad već zovu BaBe, mogle biti i žrtve nasilja nad ženama, pa će eto imati priliku da ih sasluša ljubitelj plesa u krilu u izvedbi gole djevojke, naravno! I sve to “po kazni”. Tko je tu kažnjen, a tko lud, tko neznalica, tko cinik…

Kaotičnost ideja te izostanak bilo kakve rasprave, unutar feminizma ali i šire, odlika su stanja posljednjih barem triju desetljeća. Niti jedna debata nije vođena, a problemi su stalno bili prisutni, k tome su se oni “stari”, klasični problemi feminizma samo nadograđivali novima. Tako, primjerice, o problemu žena na tržištu rada, ako ga se i spomene, onda je to samo u kojoj usputnoj rečenici, ako i toliko, ili odnosima u politici, znanosti, mjestu u umjetničkom stvaralaštvu…, ponovile bi se stare fraze, bajati postoci, „stakleni stropovi” i mirno išlo dalje. Jednom sam, primjerice, na nekom razgovoru čula i drčnu novu “zvijezdu” feminizma (da ne budem kao Šuvar i njegova nikad ispunjena obećanja da će reći poimence tko je pop a tko bob, u ovom je slučaju riječ o Asji Bakić), kako objašnjava da se pogoršao položaj žena u radu jer su danas, nakon raspada Jugoslavije, plaće žena na istim radnim mjestima i s istim kvalifikacijama manje od plaća muškaraca za 12 posto. Mirno i suvereno auditoriju navodi podatak koji je utvrdila Vesna Pusić davno prije, u istraživanju sredinom 80-tih, i koji je naravno odgovarao tadašnjem stanju. Kakvo je stanje danas, ne znamo jer se time, naime, slabo tko (i kojekako) bavi, ali se uporno reciklira stare podatke. Pritom, nije točno ni da je tada bilo bolje, jer ne znamo kako je danas. Možemo samo slutiti ili nabacivati neku vrstu domaće inačice fake newsa.

I to samo po sebi ne bi bilo vrijedno spomena, da je jedini ili tek rijedak takav slučaj površnosti, neznanja, neupućenosti. Imali smo i MeToo, također bez iole ozbiljne analize pokreta, prigrljen bez diskusije, bez propitivanja nekih spornih mjesta, i tako se propustilo izvući eventualno i neke korisne pouke. Samo smo se zgranuli. Nedavno smo tako imali kratkotrajan udar koji je poremetio blaženi mir i pospanost na tzv. feminističkoj sceni, nedoumice oko TERF-a (Trans exclusionary radical feminist), da bi se “debata” uglavnom svela na privatne razmirice i govor o tome tko je kada, kome, gdje i kako. Pa i ono malo tekstova (dulje forme, ne i toksične i uglavnom bedaste društvene mreže) sadržajno ostaje zatvoreno unutar zajedničkog grupnog identiteta, jedino što je unutar grupe došlo do disharmonije. Podsjeća ovaj slučaj na nevolje u feminizmu 60-tih godina, kad je Betty Friedan veoma grubo napala lezbijke u feminističkom pokretu nazvavši ih “lavender menace,” (boja lavande, kao omiljena boja lezbijki). Umjesto pokreta okrenutom prema van, prema društvu, jedna društvena manjina – feministkinje, pokazala se isključiva prema manjini unutar sebe. Danas, u konzervativnom dijelu feminizma, imamo istu situaciju i odnos prema transrodnim osobama. Nažalost, tekstovi s obiju strana pažljivo izbjegavaju kontekstualizaciju, smještanje u širi društveni okvir. Možda bi neka analiza pokazala da je ta “pošast”, govori se i o “masovnosti” transrodnosti, rezultat osvojenih sloboda i time mogućnosti da se osobe odrede kako im je drago. S tim da sloboda nije rješenje već pretpostavka. Greške, jednostavno zbog novih okolnosti, i to svih strana, gotovo su pravilo, ne iznimka.

I tako je i ta debata pred zamiranjem a da šira publika, građani (čega su/smo i mi feministkinje valjda dio) do kojih je cijela nevolja uopće doprla, nije ni shvatila što bi to bio TERF, a kamoli koji i kakvi se eventualno problemi vezuju uz to. Feministička “misao” je svoj vrh dostigla nedavno, organiziranjem konferencije “Feminizam za sve”. Ako je za sve, onda je i ni za koga posebno, pa možemo mirno odsvirati kraj. Doduše, kako se ispraznio svaki sadržaj feminizma, doista svatko može reći da je feministkinja/ist, kako je bezbrižno izjavio gore spomenuti Sanader, što mnogi isto tako bezbrižno čine, ništa ne košta a može biti i korisno.

Jedina preostala tema koje se tzv. feminizam drži je nasilje nad ženama, mjesto najvidljivijeg, najružnijeg i brutalnog oblika diskriminacije žena. Međutim, umjesto da se iz te polazišne pozicije nulte tolerancije spram nasilja uopće, a iz feminističkog rakursa spolnog nasilja nad ženama posebno, radi na sustavnoj kritici (i drugim oblicima javnog djelovanja) svih onih pretpostavki, običaja i normi duboko ukorijenjenih i sistematiziranih u društvu, ostaje se tek na zgražanju i osudi, kao da se radi tek o devijaciji a ne sistemu. Dobro je i zgranuti se, ali krajnje nedovoljno, barem kad je odgovornost feminizma, to jest, njegovih nositelja/ica u pitanju. Teme i pitanja gdje se i kako perpetuiraju patrijarhalni obrasci odnosa spolova te zbog čega su i što ih čini tako žilavima, ne samo da su u drugom planu, već su iz ikakvog plana i nestale.

Stvar je žalosno jednostavna, nasilje (osobito seksualno) nad ženama neće nestati svim zakonima, mjerama, zgražanjima javnog mnijenja itsl. usprkos, sve dok ne nestanu društvene pretpostavke koje ga održavaju. To dakako ne znači da treba odbaciti napore da se zakoni poboljšaju, da se radi na obrazovanju svih građana, osobito onih koji su direktno involvirani (sudska vlast, policija i sl.), te se time diskriminacija makar smanji. No kao norma, običaj, pravilo…, nestati neće, sve dok se ne demontiraju norme, običaji, pravila. Feminizam je odustao od propitivanja i djelatnog bavljenja uzrocima, pa se stoga ni s posljedicama ne zna i nije u stanju baviti. Prežvakavaju se, pa i to sve manje i s razlogom, znanja i uvidi decenijima stari (kao što je gore spomenuti slučaj o razlici u plaćama), recikliraju se prastare parole, do nekih tužno smiješnih. Da je bezidejnost dostigla nepodnošljivu, opasnu razinu govore mnogi slučajevi, spomenimo ovdje samo enormnu budalaštinu od pred koju godinu, kad se, u povodu 8. marta, za žene tražilo sistem 3X8 (8 sati rada, 8, sati odmora, 8 sati učenja i sl.). Sve to nakon barem 150 godina kad su takvi zahtjevi u radničkom pokretu bili itekako u odnosu s realnošću. Danas, ne zahtijevati smanjenje radnog dana na barem pet sati je anakrona budalaština. I tako smo gledali kako “ljevičarka” i “feministkinja” Rada Borić samouvjereno drži taj transparent s kojim može jedino i ravno u prvi muzej.

Feminizam je, kako je već prije više godina bilo rečeno, abdicirao, svakako je povezanost s društvom reducirao na problem nasilja nad ženama, o čemu se očituje protestima u formi demarša ili tek zgranutošću, oboje od slabe do nikakve koristi. Povukao se u svojevrsni oblak vlastitog grupnog identiteta, po principu “sliku svoju ljubim”. Fokus se već davno premjestio na pitanje što je žena, trabunja se o “feminističkim maternicama”, bunca “Vaginine monologe”, nedužna Judith Butler je uvela u diskurs rod i spol, pri čemu se bitno politička dimenzija njezinog uvida zagubila, da bi se nagvaždalo isključivo o ponuđenoj dihotomiji, odnosno, cijelom spektru nijansi. Poveznica s društvom je ukinuta, namjesto čega se događa okretanje u sebe, među konzervativnim feministkinjama sve je manja briga o ženi kao subjektu unutar društvene cjeline, a sve više je sama sebi objekt. Drugim riječima, cijela ogromna i kompleksna problematika (ne)ravnopravnosti, dakle društvenih odnosa žena i ne-žena, ostaje u drugom planu. Ako i to.

Eventualnu kritiku takvog stanja odbacuje se a priori, i smatra ju se napadom na samu ideju, grupu, identitet. Naravno da je u takvom odnosu teško očekivati da se sama kritika propituje, pa onda i raspravlja temeljem njezinog sadržaja. Unutar feminizma u nas nema razgovora, debate, pa i kad bi bilo volje ne može ih ni biti, jer se izgubio svaki sadržaj njegova bavljenja o kojem bi se razgovaralo i/ili polemiziralo. Još manje od toga razgovara se u širem društvenom okviru, sa svijetom oko sebe, koji nas okružuje i kojeg smo dio, jer mu se i nema što reći. Budući da je napuštena svaka društvena osnova, osim one identitetske, javi se tek kad, i to doslovno, zaboli, dakle kad netko tuče ili napastuje žene u malo većim, to jest vidljivijim razmjerima. Pa se onda zateknemo u situaciji kakvu pratimo ovih dana, javi se nesuvisli i očigledno dokoni predsjednik države koji raspali rafalno u svim pravcima, pa šta se uhvati. Dežurne feministkinje opće prakse, i brzog kursa iz feminizma, uzvrate baražno u istom stilu i sličnim pojmovnim kalibrom. Stoga po medijima i društvenim mrežama i ne može biti drugačije nego što jest, da jedni izvikuju, bravo predsjedniče, drugi izvikuju, dolje predsjednik, a noseći „pojmovi diskusije” su: debil, glup/ača, podkapacitiran/a, malouman/na, ego-manijak/inja i slično.

I to bi uglavnom bilo sve što u ovom društvu uopće, a nazovi-feministkinje posebno, imaju o položaju žena u društvu reći.