Esad Kočan: DOK IMA VREMENA

Ilustracija: Fassbinder, Lili Marleen

Davna je priča o umjerenom fašizmu, traje ona otkad je fašizma. Hajde da prošetamo. U američkoj štampi Benito Musolini tridesetih je opisivan kao umjereno, narodu omiljeno biće, najefikasnija terapija protiv boljševizma, od kojeg bi vjetropirasti Italijani mogli oboljeti. „Divan džentl-men“, govorio je za Dučea 1933. godine Ruzvelt.
I Hitlera je krasila umjerenost. Američki otpravnik poslova iste je te godine položio nadu u umjereni dio Nacional-socijalističke stranke koji predvodi lično Hitler, a koji apeluje na sve razumne i civilizovane ljude. Noam Čomski podsjeća i na izvještaj Odjeljenja za Evropu koji objašnjava da je uspjeh fašizma u Njemačkoj prirodna reakcija bogatih i srednje klase u samoodbrani. Ta lijepa riječ – samoodbrana.
Je li prebogohulno reći: američki komunisti tih su tridesetih godina dvadesetog stoljeća bili jedina politička snaga koja se borila za punu ravnopravnost crnaca u toj zemlji. Sljepilo za njemački rasizam, moglo je usput biti i samoodbrana umjerene segregacije.
Staljin, ovjenčani pobjednik nad fašizmom, postigao je 1939. godine dogovor o nenapadanju s Hitlerom i o bratskom čerupanju Poljske. Pride je dobio odriješene ruke da osvoji baltičke države. Nije on prekršio sporazum s Hitlerom nego Hitler s njim.
Moćni znaju tako temeljno da pospreme stvarnost po mjeri svojih interesa. Hana Arent: „Velika igra ima pravila koja dozvoljavaju ili čak nalažu posmatranje cijelih naroda kao sredstava za postizanje ciljeva“. Tretiranje ljudi i naroda kao međuprostora. Kao zraka.
S ljudi, kad se do srži ogolijevaju, prvo spada inte-lektualna skrama. Ko ispod te skrame nema ništa, u teškom času postaje – ništa. Fašizam je prvo osvojio dušu inte-lektualnih čaršija, salone i univerzitete, pa tek onda vlast. Osmatrajući studentske pokrete i njihovu usmjerenost, Hitler je 1930. godine uočio da fašizam koji ima takvu omladinu ne treba da brine za svoju budućnost: „U izvjesnost pobjede naših ideja ništa me ne uvjerava više od našeg uspjeha na univerzitetima“. Kancelar je postao tri godine kasnije.
Hajdeger, u onoj poslijeratnoj neugodnoj prepisci s Markuzeom, napominje da se o nacizmu s njegovog početka ne može suditi na osnovu nacizma poslije svega. Ko biva, sprva je cvjetala umjerenost. Tako nekako opravdava svoje pristupanje Nacional-socijalističkoj stranci, svoju gluhost dok je marširalo zlo i svoj čuveni rektorski govor iz 1933. godine natopljen duhom nacizma. Ali, mi hoćemo da naš narod ispuni svoju povijesnu zadaću. Kako su tek te riječi odlijegale frajburškim amfiteatrom, okićenim zastavama s kukastim krstovima i pomamljenim studentima.
Main kampf je komletno objavljen 1926. godine. Imala ga je kad pametna glava proučiti. Nije Hitler Moju borbu pisao radi umjetničkog dojma već da posluži kao vodič. Tu se on žali kako je poslije Prvog svjetskog rata, kad je pokušavao da širi ideje kasnije utemeljene u njegovom evanđelju zla, imao nezgoda s austrijskim građevinskim radnicima. Ako tako nastavi, obećavali su mu let sa skele. Desetak godina kasnije klečali su pred njim, da izgleda veći. Nisu više bili radnici, bili su masa. Takvi, kastriranog ide-ntiteta, svedeni samo na jednu svoju stavku, trebali su fireru.
U filmovima, nacistički vojnici i vođe bili su redovno glupi, ružni i zli. Od jednog metka ginula su trojica, a nama milo. U stvarnosti, glupi bili nisu. Tokom Nirnberškog pro-cesa, sudski psiholog Gustav M. Gilbert vođama Trećeg rajha izmjerio je inteligenciju. Gering, broj 2, onaj debeli 138 IQ; Schacht, finansijski i čekovni rukovodilac 143 IQ; admiral Doenits, označeni Hitlerov nasljednik poslije njegove smrti, 138 IQ; Ribentrop, dugogodišnji ministar vanjskih poslova, 129 IQ; Hes, nekadšnji Hitlerov zamjenik, 120 IQ. B. Von Schirach, vođa Hitler Jugenda, 130 IQ. Kaltenbruner, jedan od vrhovnih upravljača Gestapom – 173 IQ.
Duboko je skrivena tajna ljudske bezdušnosti. Visok IQ joj nije brana. Ni profesija joj nije prepreka. Mengele nije bio policajac već ljekar. Hitler je bio vjerovatno još inteligentniji od svojih saradnika. C. M. Cox je pokušao da re-konstruiše koeficijente inteligencije 300 osoba koje su izu-mima i pregnućima, blistavim umjetničkim djelima obilježile istoriju čovječanstva. Šta reći – nema u IQ bitnih razlika između njih i genija zla.
Vidio sam i slušao Andriju Artukovića, ministra unutrašnjih poslova tzv. NDH, na suđenju u Zagrebu 1986. Bio je star i bolestan, često se isključivao iz toka suđenja. Samo, zastrašujuća je bila njegova običnost. Običnost, u načinu na koji je govorio, na koji se povremeno smijao, kako je vidio stvari oko sebe. Suđenje su pratili sin mu i ćerka. Čujte imena: Radosav i Ruža. Nije ni pokušao da umanji svoj značaj i moć u ustaškom režimu. Ni trunke kajanja nije bilo pred prizorima užasa koji su danima tokom suđenja prikazivani.
Slavoj Žižek veli: nepodnošljivo kod nacističkih ubica bilo je baš to što su ostali ljudski, odveć ljudski dok su činili zločine. Nisu bili obična gomila glupana ni primitivaca.
Rajnhard Hajdrih, arhitekt Holokausta za svojih je slobodnih večeri volio s prijateljima svirati Betovenove gudačke kvartete.
Robert Brazilah, novinar i pisac, Francuz, sebe je smatrao normalnim, gotovo otmjenim fašistom. „Mi nikoga ne želimo ubiti, ne želimo organizovati nikakav pogrom. Ali mislimo da je najbolji način da se spriječe uvijek ne-predvidive akcije instinktivnog antisemitizma, organizovati razumni antisemitizam.“
Razumni, dakle antisemitizam, godina je 1938. Hana Arent podsjeća da je na početku dvadesetog vijeka doza antisemitizma u Francuskoj bila prevršila razumnu mjeru, za tadašnje kriterijume. Zbog toga je protestvovao i njemački kajzer. Afera Drajfus bila je predigra nacizma.
Opiljci fašizma sele se kao minska polja. Žižek pita – zar način na koji evropske vlade tretiraju imigrantsku prijetnju, nije prevođenje stava Roberta Brazilaha u djelo? „Mi nikoga ne želimo ubiti, ne želimo organizovati nikakav pogrom. Ali mislimo da je najbolji način da se spriječe nasilni protivmigrantski protesti da organizujemo razumnu protiv-migrantsku zaštitu.“
Viktor Orban, mađarski premijer, u početku je izazivao masovno zgražavanje. Njegove žilet-žice i izjave pune prezira prema islamu, služile su kao upozorenje da fašizam u 21. vijeku u Evropi nije samo prosta riječ i da ga u ruksacima nisu donijele izbjeglice. Onda je postao pionir ideje o Evropi, bedemima zaštićenoj od najezde novih barbara. Tu nije red zaboraviti umjerenog Dejvida Kameruna, britanskog prvog ministra. Mobilišući Britance da istraju, da se posvete samoodbrani od najezde sirijskih izbjeglica, on im je poručio: „Odbranili smo se od Hitlera, odbranićemo se i od njih“. Koja analogija, kakav putokaz kuda ide svijet. Džilbert Česterston: „Sve je i dalje postojalo, poričući da postoji“.
Dva puta su u dvadesetom vijeku Amerika i njeni saveznici mogli šta su htjeli sa svijetom. Prvi put, od Hirošime do 1949. godine, kad su SAD jedine imale atomsku bombu. Drugi put, devedesetih kad se sovjetska imperija raspala, a skrhana Rusija postala zavisnik od Zapada. Svjetski gospodar je u transu označio kraj istorije. Kao u dječjoj igri, daš gol i kažeš utakmica je gotova. Ispade da one naše krvave godine na razmeđi vjekova nisu bile samo slom slovenskog Juga, bio je to i simptom šunjajuće opake bolesti svijeta.
Godina je 2016. Umro je Umberto Eko. Ostavio je svoje oznake za prepoznavanje fašizma. Kao da je namjerno htio da liče na oporuku. Fašizam nije nešto što bude i prođe, to je vječni potencijal ništavila.
Umjereni fašisti ni umjereni fašizam ne postoje, niti su ikada postojali. Oni su samo zakamuflirana prethodnica fašizma u punom izdanju. Viktor Frankl, psihijatar, logoraš u Osvjencimu (Oswiecim – Auschwitz) jedne je noći slušao kako se muči čovjek koji spava do njega, pohode ga more. Poželio je da ga dodirne, da ga probudi, ali je instinktivno vratio ruku. Znao je. Nikakav san nije mogao biti tako strašan kao što je bila logorska stvarnost, u koju je čovjeka htio da vrati. S čovjekom je tako: ne može ostvariti tuđe snove, ali kad more priređuje, lako može premašiti normu.
Sjeme zla ne nestaje: puls fašizma skriva se u gestu i riječi, u mimici, u omaški. Autori dezorijentisanog svijeta, kad im interes naloži, neće ustuknuti – potegnuće ga u samo-odbrani. Ako nas ogrne mrakom, fašizam 21. vijeka biće smrtonosniji nego onaj minulog. Nove Jevreje biće lako naći. Tu su oni. Plutaju morima. Drugačiji su. Bespomoćni su.
Probudi se. Dok ima vremena.
(Iza prašine)