Pero Kvesić: Permanentna priroda šljama i šanse za preokret (skica)

Fotografija: Jovica Drobnjak

Zamislimo, recimo da kanite osnovati društvo za zaštitu životinja i razglasite da tražite suradnike – kakvi bi se ljudi javili? Javili bi se raznorazni: mršavi i prištavi, šutljivi i blagoglagoljivi, duhoviti i dosadni, škrti i rasipni, lijeni i marljivi, svakojaki, ali svi bi dijelili barem jednu istu osobinu – svi bi voljeli životinje. Lako moguće, čak vrlo vjerojatno, među njima bi bio posebno visok postotak vegetarijanaca. Pored ljubavi prema životinjama, vjerojatno bi većina njih bila blagonaklona i prema ostalim ljudima, ljudi suosjećajni i spremni pomoći bližnjima i svim drugima. Recimo, zamislimo da umjesto društva za zaštitu životinja kanite organizirati borbe pasa i kladionicu… Okupili biste ljude surove i primitivne, nasilne i bezobzirne, gramzljive i razularene, vrlo vjerojatno bi među njima bio visok postotak osoba s ozbiljnim psihopatološkim opterećenjima. Zakonitost je jednostavna: kakva je priroda projekta oko kojeg se ljudi okupljaju, takve će se osobnosti – usklađeno prirodi projekta – oko njega i izdvojiti.
Pogledajmo kako se ta zakonitost odrazila na ljude koji su iznjedrili i koje je ponijela zamisao osamostaljivanja Hrvatske. U ranijim statusima sam obrazložio da je već zamisao sama po sebi anti-povijesna, društveno retardirana, štetna, te zla jer se ne može izvesti bez rata. Takva zamisao u prvom redu može okupiti tri vrste ljude. U prvom redu to su zločesti i zlonamjerni, zli i nepošteni do srži, ljudi kojima je svejedno tko će i koliko stradati samo da oni profitiraju, spremni da u kriznoj, zategnutoj situaciji potpiruju sukobe ispaljujući ambruste. Drugi su beznadno glupi i neobrazovani. Treći su zavedeni i zatupljeni, zadojeni budalastom romantikom i mržnjom. Naravno, moguće su neki od njih istovremeno i pripadnici dvije ili sve tri te grupacije.
Takvima su se pridružili i moguće pošteni i dobronamjerni naivci koji su vjerovali da je političko višestranačje jedini način koji omogućava demokraciju i političke slobode, a privatno vlasništvo prirodan, najefikasniji i najperspektivniji temelj privrede, što je – uz dužno poštovanje – niži oblik socijalne inteligencije. Benevolentni prema ustašluku, ziheraški zadovoljni da netko drugi umjesto njih i za njih obavi prljave poslove koje su smatrali neizbježnim (prisjeti se: „U obrambenom ratu se ne može počiniti zločin!“ što završava time da su monstruozni ratni zločinci instalirani kao „uvaženi saborski zastupnici“), najgorem šljamu su dobro došli kao uljuđena obrazina bez stvarne težine.
Upravo su takvi ljudi na čelu s hohštaplerom i mitomanom uspjeli osamostaliti državu i preuzeti vlast od samog početka. Na mjesto elite zasjeo je šljam i prvo što su napravili bilo je ustanovljavanje sistema po kojem im se mogu pridružiti i naslijediti ih samo isti ili još gori. Pa kako riba ne smrdi samo od glave, nego i od početka, oni koji su se kasnije zatekli u takvom poretku, koliko god opravdano kritični i iskreno dobronamjerni, mogu biti uspješni samo utoliko koliko odustanu od originalnih početnih intencija i tim više što se više dozvole korumpirati. Osnovni princip po kojem se politička klasa perpetuira je negativna selekcija po kojoj možemo ići samo iz lošega u gore, a oni koji opstanu dosljedni ne mogu se probiti iz marginalne pozicije.
Samo su dva načina kojima se takva socijalno-politička inercija može zaustaviti i preokrenuti njezin smjer. Jedno je krah, slom, od kojega nismo daleko, u kojem bi iskrsnuo netko s razvojnom vizijom i organizacionom snagom da preporodi društvo, ali – nažalost, nadam se da se varam – nekoga takvog ne vidim. Drugo je da budemo zahvaćeni svjetskim perturbacijama, (kao što smo učas prihvatili mobitele,) od negativnih poput svjetske pandemije do pozitivnih poput uvođenja univerzalnog temeljnog dohotka, pa da to temeljito prodrma i preustroji i nas.