Slađana Bukovac: OTVORENO PISMO MINISTRICI KULTURE

  Slikovnost: Sv. Franjo Saleški, zaštitnik književnika, novinara i gluhih

Poštovana gospođo ministrice Obuljen Koržinek,

Pišem Vam kao pretendentica, i to u vrlo oštroj konkurenciji drugih poštovanih kolega, na poziciju „devedesetog pisca“. Vaše je Povjerenstvo naime predložilo, a Vi potvrdili, odluku o ukupno 89 autora čiji rukopis u narednoj godini zaslužuje materijalnu podršku hrvatske države. Na tom popisu nisam.
Knjiga koju sam objavila ove godine, „Odstraniti životinju“, Večernji list je proglasio najboljom hrvatskom literarnom knjigom godine, a Jutarnji list jednom od 50 najboljih knjiga 2020-te; taj popis uključuje i svjetsku i domaću literaturu, te publicistiku. Dobila je brojne pozitivne recenzije, od kojih izdvajam onu Denisa Derka, Tomislava Čadeža, Ružice Aščić, Dine Staničića,negativnu kritiku Igora Mandića, te, na kraju, iznimno pozitivnu i nadahnutu recenziju Darija Grgića – koji je istodobno bio i član Vašeg povjerenstva koja je predlagala koje autore treba stipendirati, a koje ne.
Knjiga koju sam objavila prije toga, „Stajska bolest“, ušla je u finale svih većih književnih nagrada u Hrvatskoj: nagrade T-portala, nagrade Fric , nagrade Kamov Hrvatskog društva pisaca, te nagrade Gjalski Društva hrvatskih književnika. S obzirom na te reference, činjenica da po mišljenju Vašeg povjerenstva u Hrvatskoj ne spadam u 89 autora za koje Ministarstvo vjeruje da će napisati moguće solidnu narednu knjigu, čini mi se ne samo statistički nevjerojatna, nego i ljudski i profesionalno duboko uvredljiva.
U tekstu objavljenom na stranicama Ministarstva doduše stoji, citiram: „Prilikom donošenja odluke o dodjeli potpora za poticanje književnog stvaralaštva u 2021. godini zbog iznimno teške situacije uzrokovane pandemijom koronavirusa uslijed koje je umjetnicima bitno otežano umjetničko djelovanje te smanjena mogućnost ostvarivanja prihoda od umjetničke, u ovom slučaju književne, djelatnosti, ministrica se osim kriterijem izvrsnosti koji je prilikom vrednovanja primjenjivalo Povjerenstvo, vodila i socijalnim statusom umjetnika tako da niz iznimno kvalitetnih projekata koje su predložili sveučilišni profesori ove godine nije podržan, a umjesto njih u program potpore za poticanje književnog stvaralaštva uvršteni su programi samostalnih umjetnika i autora koji su nezaposleni, a koji ipak udovoljavaju i kriterijima književne kvalitete.“

Poštovana gospođo ministrice, u propozicijama ovog natječaja, u trenutku kad je objavljen, ni u jednom retku nije stajalo kako će o rezultatima odlučivati socijalni statusi umjetnika, u koje Ministarstvo uostalom nema nikakvog uvida. U tom slučaju nitko od zaposlenih autora ne bi prolazio kroz trud prikupljanja recenzija i dokumentacije, i trošio vlastito i tuđe vrijeme i energiju kako bi uzaludno aplicirao za sredstva koja su namijenjena nekom drugom. A uvidom u popis ‘dobitnika’ jasno je da čak ni taj kriterij nije proveden dosljedno, jer među dobitnicima stipendije ima zaposlenih, a za samostalne umjetnike u ovom trenutku već postoje neki drugi vidovi pomoći, što Vi najbolje znate.
Sredstva za poticanju pisanja trebala bi biti namjenska. Je li ovom novcu, na putu od objavljivanja natječaja do objavljivanja njegovih rezultata, promijenjena namjena? Činjenicu je da su se naknadno, bez ikakve najave, pomiješani kriteriji literarne kvalitete i socijalnih potreba, nalazim duboko problematičnom, i krajnje netransparentnom. A sve što je u tolikoj mjeri provizorno i netransparentno otvara put kaosu, i korupciji.
Također, ovaj rezultat vidim kao ozbiljnu diskriminaciju pisaca koji rade, a pisci su kroz stoljeća vrlo često radili kako bi mogli pisati, jednako kao što i danas većina vrlo kvalitetnih domaćih i europskih pisaca mora imati zaposlenje; oni koji žive isključivo od pisanja literature mogu se prebrojati na prste ako ne jedne, onda obje ruke.
Imam 22 godine radnog staža. Radim terenski, nimalo povlašten, i sve manje poštovan posao. Utoliko od Vas nisam tražila pomoć humanitarne naravi. Nisam aplicirala iz socijalnih razloga, nego iz literarnih. Literatura nije područje milosrđa; naprotiv, izrazito je okrutna disciplina. Nema zarade, nema slave, a nema ni društvenih zasluga. Natječaji Ministarstva za pisce su vrsta ne toliko materijalnog, nego simboličkog priznanja, da za ovu zemlju, i njezinu kulturu, nešto znače.
Na listi odbijenih autora ima onih s kojima mi je čast dijeliti odbijenicu. Na popisu autora koje je Ministarstvo podržalo također ima onih koji zaslužuju čestitke. Šteta što je svakom tko poznaje domaću literaturu te dvije liste nemoguće razlikovati.
Paradoksalno, ja si ovo otvoreno pismo mogu dozvoliti jer nisam slobodni umjetnik, nego pišem noću, a živim od dnevnog posla. Srećom, ne ovisim o ovako paušalnim, i hirovitim odlukama, o tome tko jest ili nije na vlasti, i kako je koja komisija „raspoložena“. A kako na plaću plaćam porez od onog što zaradim, dio tog novca ide kako bi se poduprlo ukupno 89 pisaca, što je upravo urnebesan broj za „jednogodišnju berbu“ u ovako maloj zemlji.
Ako je Ministarstvo stvarno htjelo u ovom dramatičnim vremenima učiniti nešto humano, trebalo je donijeti odluku na osnovu literarnih rezultata i biografija, a potom se među tim autorima raspitati tko bi novac od svoje hipotetične potpore, ili barem jedan njegov dio, mogao ustupiti ljudima kojima je sad najgore, jer su ostali bez krova nad glavom, nemaju se gdje oprati, koriste kemijske toalete. Među takvim ljudima ima i pisaca, među odbijenim autorima imate ljude teško oštećenih, i neupotrebljivih stanova.

Srdačan pozdrav,

Slađana Bukovac, književnica i novinarka