Jasna Šamić: Još nešto o jeziku

Sama riječ identitet, kao i druge riječi što potiču iz političkog žargona, postala je sredstvo manipuliranja narodom.(…) “Nacionalne” identitete su izmislili političari, da bi nas upregnuli u svoja kola kao tegleću marvu, da bi nas upotrijebili da ginemo za njih, da ih slavimo kao naše velike vođe. Njima identiteti pune džepove i omogućavaju raskošan život, sirotinji identiteti donose samo patnju i stradanje. (Midhat Riđanović)

Naravno da su meni, koja sam se rodila u Sarajevu i Bosni, ovaj grad i jugoslovenska republika bili zanimljivi za istraživanje prije rata devedesetih. (Kasnije je to postalo dosadno kao samouprava i marksizam). Sarajevo je strancima koje znam zbog svog šarenila bilo zanimljivije od bilo kojeg drugog grada u Jugoslaviji.
O Bosni, njenoj povijesti, o bosanskom koji je bio zvanični naziv jezika sve do 1908, o njenim različitim religijama i kulturama koje su dale jedinstvenu i specifičnu bosansku kulturu, pisala sam i u doktoratu, i govorila na kongresima, dok sam se intenzivno bavila naučnim istraživanjem. Jedno cijelo poglavlje moje teze posvećeno je bosanskom jeziku na kome su pisali neki pjesnici u osmansko doba. (To što nisam bila doktor serbokroatistike bio je osnovni razlog što se prof. Osipov, koji inače naš jezik naziva «bošnjačkim», bosniaque, a ne Bosnien,- neologizam koji je sad u upotrebi zahvaljujući Paulu Gardeu -, usprotivio mom angažmanu na INALCU, gdje je postao profesor srpskohrvatskog, iako ni sam nije bio serbokroatista, doktorio u Sarajevu o glagolu «faire».)
Učenisnicima naučnih skupova, moja priča o prošlosti naših krajeva i kultura je bila zanimljiva, ali samo dok traje moj referat i diskusija nakon toga. Bila sam jedna od rijetkih, čak jedini istraživač tada u Parizu, Francuskoj i uopće na Zapadu koji se zanimao za Bosnu, a naročito za bosansku književnost u osmansko doba u Bosni. To mi je potvrdio i prinstonski profesor Bernard Lewis u vezi s jednim mojim projektom o kulturnoj prošlosti Bosne: «Bosna zanima tebe i nikog više u svijetu ». Da, nije čak ni Turke u to doba zanimala.
Ubrzo je izbio rat i ljudi su se i te kako zainteresirali i za Bosnu i Sarajevo. Odjednom je niklo bezbroj «naučnika», ali većinom «stručnjaka na osnovu intuicije». Točnije, oni nisu izučavali historiju Bosne na osnovu dokumenata, nego su intuitivno poznavali sve o toj zemlji. Citiram jednog poznanika: « Ma pusti istorijske izvore, ja znam našu istoriju intuitivno». To «intuitivno izučavanje» se nastavilo i u vezi s bosanskim jezikom i s religijama koje su prije dolaska Osmana postojale, a koje i danas tu postoje (osim bogumilstva). «Istina je ono kako se dogovorimo», rekao je jedan važni političar u doba komunizma, i tu naučnu metodu sam dobro upamtila. Zato je vrlo korisno sve što je Midhat Riđanović napisao o Bosni, o identitetu čovjeka, o njegovoj kulturi i jeziku. Kao što znamo, identitetom se ne bavi lingvistika, a svaki pošten čitalac potvrditi će da je ono što Riđanović piše u svojim knjigama od kraja devedesetih godina, tačno.
Imenovanje je prva funkcija jezika i lingvisti su nekad preneraženi velikim brojem imena koja se pridijevaju elementima ljudskog iskustva, naročito fizičkim entitetima, u nekoj “egzotičnoj” kulturi; često citirani primjeri obilja imena su jedan dijalekt eskimskog jezika sa svojih 40 naziva za razne vrste snijega, i arapski s oko 80 naziva za kamile. I nadijevanje vlastitih imena ponekad premašuje sva naša očekivanja: u tradicionalnoj Bosni čoban koji je čuvao stado od više stotina ovaca imao je ime za svaku ovcu! Zato je nezamislivo da nije postojao zajednički etnički naziv za Srbe i Hrvate. Ali gdje je on danas? On je očito zatrt jer nije odgovarao moćnicima koji su nas dijelili. Karakteristično je za naš mentalitet da ni jedan balkanski historičar nije nikad pokušao da “iskopa” drevno zajedničko ime Srba i Hrvata; jasno je zašto: takvo njegovo otkriće ne bi se nimalo dopalo vlastodršcima.
Ja sam već bezbroj puta pomenula činjenicu da je Bosna fenomen u mnogo čemu u istoriji čovječanstva, pa i u tome da tu ljudi, premda bili najveći stranci (a nisu), koji stoljećima žive na istom prostoru blizu jedni drugih (ne moramo reći jedni s drugima, ne zanima nas intima), govore istim jezikom, nisu nikad postali jedan narod. Dijelili su ih osvajači da bi lakše njima upravljali. Tačno primjećuje Riđanović. Znamo da su Turci podržavali Srbe protiv katolika, oni su priznali i njihovu autokefalnu crkvu; od tad ta uska sprega između pravoslavlja i srpstva. A masovna srbizacija i islamizacija Bosne teku paralelno! Omanski dokumenti govore i o «miješanim» brakovima na selu, prvenstveno između pravoslavnih i muslimana. Turci su se bojali katoličanstva kao univerzalne religije. Jedini identitet u to doba, kao i danas, bio je religijski. Ali je zajednički jezik bio ipak bosanski. A on je osporavan, čim se pojavila Austrougarska u ovom dijelu svijeta. Austrija nije, međutim, nametnula svoj jezik, što bi po meni bilo odlično jer bismo danas svi bili bilingvalni. Ali je priznala u početku bosanski, dok ga nije prekrstila u srpskohrvatski, pod utjecajem pravoslavaca i katolika kojima u 19. vijeku počinju aktivno manipulirati susjedi, pa oni postaju definitivno Srbi i Hrvati. Brojni hrvatski listovi su sa «buđenjem hrvatske svijes » osporavali naziv ”bosanski jezik”. Već sam pominjala da su franjevci pisali, pak, na tom jeziku, ali pomen o njemu nalazimo i kod Dubrovčana, kao i u notarskim knjigama grada Kotora u 15. vijeku. Za vrijeme austrougarske uprave u Bosni, i Srbi su bili protiv upotrebe naziva «bosanski jezik», i o tome pisali u časopisu “Bosanska vila”, koji se ipak nije odrekao naziva «bosanski» u naslovu. Godine 1890. izdata je Gramatika bosanskog jezika. Ona je po tvrdnjama nekih historičara bila u upotrebi sve do 1914. i izbijanja I svjetskog rata, «pored činjenice da je odlukom Zemaljske vlade BiH od 4. oktobra 1907. godine zvanično ukinut naziv “bosanski jezik” i svuda službeno nazvat “srpsko – hrvatski”, odnosno “hrvatsko – srpski” ». Sve to vrijeme stanovnici Bosne govorili su istim jezikom, pa će i Jevreji sve više govoriti bosanski, polako napuštajući ladino. Jevreji čak povremeno i pišu na bosanskom jeziku tekstove koji bi se mogli nazvati alhamiado literaturom, a to znači da su ti tekstovi pisani na bosanskom jeziku hebrejskim pismom. Ova alhamiado dokumenta sam pronašla u Jevrejskoj opštini kad sam se intenzivno bavila istraživanjem naše kulturne istorije. O tome sam govorila osamdesetih godina na jednom naučnom skupu u Izraelu (moj referat je štampan na engleskom početkom devedesetih). Tekst sam dešifrirala zahvaljujući Eliezeru Papi; on ih je, točnije, na moju molbu pročitao za mene a ja ih transkribirala, na čemu sam mu beskrajno i danas zahvalna.
Da je naziv bosanski jezik bio u upotrebi za vrijeme osmanskog carstva, svjedoči i rječnik bosansko-turskog jezika, čiji je autor Muhamed Hevaî Uskufî, 1631. godine, pod nazivom Potur Šahidija, pisan u stihovima i arapskim pismom. Pošto je i sam bio pjesnik, u uvodu u rječnik spjevao je sljedeće stihove: Mnogo je lijepih rječnika napisano/ Sve kao dragi kamen probranih i omiljenih/ Ali nema napisana na bosanskom jeziku/ i sastavljena u prozi ni iskićena u pjesmu/ Moje je započeti, a Božije da mi dade da uspijem.
Ovaj rječnik jedan je od prvih, ako ne i prvi uopće napisan na području bivše Jugoslavije, i to na štokavskom narječju slavenskog jezika kojim su govorili mnogi Južni Sloveni.
Ovaj autor, čije je, dakle, pjesničko ime Havaî, rodom iz okolini Tuzle, bio je inače jedan od prvih Bosanaca koji su pisali svoja djela, najčešće divane (zbirke poezije) na orijentalnim jezicima. Jednu od svojih pjesama ovaj autor će početi sljedećim stihovima:“Bosanski da vam besidim, bratani, da slušaju dobrotelji, prijatelji znani…”
Zvali ga ovako ili onako, ponovimo da se taj jezik razvijao stoljećima u Bosni i bio zajednički svim stanovnicima. U vezi sa zasebnostima jezika, Midhat Riđanović će reći sljedeće: Lingvistički laici nabrajaju riječi specifične ovom ili onom našem jeziku da bi “dokazali” da je on zaseban jezik, ali ne znaju da je jezik u svom upotrebnom aspektu beskonačan, a svaki dio beskonačnosti je beskonačno malen. Jedini kriterij sličnosti i različitosti dva jezika je intuitivni osjećaj lakoće odnosno teškoće razumijevanja. I neki naši lingvisti ponašaju se kao laici kad izražavaju sličnost između srpskog i hrvatskog u procentima, pa je Snježana Kordić u jednom intervjuu rekla da ta dva jezika imaju preko 80% zajedničkog, Ranko Bugarski da su 90% isti, a Tomislav Ladan, najveći lingvistički ustaša u povijesti Hrvatske, rekao je da je hrvatski različit od srpskog 70%! (…) «Lingvisti» koji mjere razlike među jezicima u procentima pokazuju da nisu nikakvi lingvisti. Jezik nije krumpir da se može jednostavno “vagati”. Ima bar deset razloga zašto je to nemoguće, ali je dovoljno navesti činjenicu da neka riječ u jeziku može imati i do 300 značenja (kao get u engleskom), a neka jedno jedino značenje. Kako ćemo “vagati” te dvije riječi? Hoće li jedna riječ biti “teška” 300 grama, a druga 1 gram?! O razlikama između britanskog i američkog engleskog napisane su čitave knjige’, ali ni jedan pravi lingvista nije nikad izrazio sličnost između njih procentima ili bilo kojom količinskom mjerom.»
A u vezi s kroatizacijom bosanskog jezika, Riđanović dalje kaže: Hrvatski spikeri se lakše prepoznaju jer upotrebljavaju riječi (kao tijekom, tjedan, nazočan) iz nama stranog hrvatskog kakav se govori u Hrvatskoj. Nijedan bosanski Hrvat nije naučio riječi kao tijekom, tjedan i nazočan u roditeljskom domu, one ne pripadaju njegovom maternjem jeziku, njih upotrebljavaju samo hrvatski nacionalisti u Bosni. Ali budući da su u ovoj zemlji nacionalisti na vlasti, upotrebljavaju ih i oni Beha Hrvati koji smatraju da mogu izvući neku korist ako riječi svog maternjeg jezika zamijene hrvatskim riječima.
Napokon, u vezi s ovim posljednjim, Riđan će zapisati i ovo: I lingvisti i lingvistički laici identifikuju jezik koji čuju na osnovu njegovog izgovora i gramatike, leksika je posljednja stvar koju uzimamo u obzir kad prepoznajemo neki jezik ili dijalekt. To najbolje potvrđuje činjenica da se Bosanci koji tvrde da su Hrvati prepoznaju u Zagrebu kao Bosanci čim izgovore jednu rečenicu. Očito je da je razlog tomu činjenica da je ta osoba imala u svom govoru brojna fonetska i gramatička obilježja kojih nema u hrvatskom, tj. da je govorila bosanski.
Riđanović nije oklijevao u svojim polemikama da u vezi s kroatizacijom bosanskog jezika tvrdi da je riječ o nepismenim intelektualcima. Takvim posebno smatra ikonu bosanskog intelektualnog društva, Ivana Lovrenovića, za koga iz iskustva tvrdi da je tu riječ o potpuno nepismenoj osobi. Riđan je nerijetko, u zajedničkim važnim izdanjima i monografijama, prevodio na engleski tekstove ovog posljednjega. Ali prije nego što je uopće mogao da pristupi engleskom prijevodu, morao je obavezno njegove tekstove prevesti prvo na razumljiv hrvatski jezik. Riđanović sve takve bosanske intelektualce, veće katolike od rimskog Pape, naziva bez pardona pavelićevcima i fašistima.
Iako će mnogi reći da je Riđanović pretjerao, ili da je bio neukusan, nepravično optuživši velikane bosanske kulture od kojih su se neki “prirodno” nametnuli i kao književni arbitri, on je ovdje prvenstveno mislio na siledžijstvo u jeziku slično onome iz doba Endehazije. Današnji jezik nekih modernih bosno-hrvatskih intelektualaca prilično nalikuje jeziku iz tog doba. Nedavno je jedan intelektualac, upravo u stilu vrlo bliskom onom kojim su pisani endehazijski dokumenti, objavio pismo u vezi s vlastitim protestnim napuštanjem PEN-a. Ne poznajem ideologiju ni te osobe, ni njemu sličnih, i ne bih ih nazvala fašistima, ali da bi se razumio jezik gore ovog i sličnih bosno-hrvatskih Juliena Sorrela, on se uistinu mora prvo prevesti na razumljiv hrvatski.
Bosanski Hrvati koji govore tim “‘rvatskim hibridom”, naravno ne misle da siluju jezik koji su naučili od majke. Neki tvrde da su baš taj jezik čuli još u kolijevci. Sve je moguće! Ja ću se ovdje prisjetiti svoje bake po majci, rodom iz Žepča, gdje je bilo puno katolika, a koja je govorila pola-ekavski, pola-ikavski. Preciznije, neke je riječi izgovarala ikavski, neke ekavski, neke ijekavski. (Na slično sam nalazila i u alhamiado tekstovima.) Na primjer, govorila je “mleko”, i “zapovidit”, ali nikad nije upotrijebila izraze “tijekom”, “tjedan” ili “nazočan”, dok je cijeli njen govor bio vrlo blizak “modernom” srpskohrvatskom. Upotrebljavala je i neke stare slavenske riječi koje se nisu mogle naći u rječnicima, ali i manji broj turcizama čija značenja nije uvijek znala, pa je nama, djeci, ponekad viknula “sikter”, nemajući pojma o vulgarnosti te riječi. S druge strane, tatina majka, kao rođena Sarajka, upotrebljavala je mnogo više od mamine majke turcizme i germanizme (štrudla, lajbek, nalet te bilo, itd.), kao i neke stare slavenske izraze kojih se u ovom času ne mogu sjetiti. Kao djeca, moj brat i ja smo se uz smijeh takmičili i kladili tko je zapamtio više tih starih riječi koje je ona koristila u govoru, od kojih su se mnoge već tada smatrale lokalizmima, i u našoj porodici se nisu koristile.
Najzad, dodati ću još nešto u vezi sa silovanjem jezika: zna se da se nakon svakog silovanja može roditi živo biće koje će jednog dana, u demokratskim sredinama, postati ravnopravan član društva. Tako je i s jezikom. S nastankom republike Turske, turski jezik je bukvalno silovan; iz tadašnjeg jezika – koji je imao 90% leksike iz arapskog i perzijskog ali je ostao po sistemu turski jezik – izbacivani su arapski i persijski elementi. Ataturk je osnovao Jezikoslovno društvo kojim je sam rukovodio, sudjelujući u “čišćenju” jezika od stranih elemenata. Taj posao je bio mukotrpan i trajao je (od 1923. i dolaska Ataturka na vlast) sve do nedavno. Umjesto arapskih i persijskih riječi, širom su otvorena vrata, prvo francuskom, pa njemačkom, napokon engleskom jeziku. Taj novi jezik Turci s ponosom zovu öz türçke, čisti turski, uvjereni da je konačno došlo do standardizacije do tada jezika «kopileta» i da više nije potrebno čišćenje i ušpricavanje neologizama, koji su često narušavali i sam jezički sistem.