Đurđa Knežević: Trajna snaga stvari

ogled o knjizi Simone de Beauvoir, Snaga stvari

Gledano u vremenskoj perspektivi, razdoblje od kraja drugog svjetskog rata do početka 60-tih je ustvari veoma kratko; međutim, u perspektivi povijesnog razvoja, bilo je to veoma intenzivno doba, ispunjeno nizom važnih političkih događaja i dalekosežnih odluka. Moglo bi se ustvrditi da je to razdoblje, nakon pojave i razvoja totalitarnih sistema koje su svoju najstrašniju realizaciju imale u rušilačkom fašizmu/nacizmu, nakon što je taj pokret ovladao državnim poretkom u Njemačkoj i Italiji,  s klimaksom u 2. svjetskom ratu, to je bilo vrijeme u kojem se osmišljavala i kreirala Europa kakvu, više-manje, danas poznajemo. Gustoću događanja, političkih obrata, bujanje, ili poslijeratno obnavljanje niza političkih pokreta, novi život u kulturi koja najvećim dijelom, nošena entuzijazmom pobjede nad fašizmom, nastoji biti dijelom politike, utjecati na društvo i mnogo drugoga, opisuje Simone de Beauvoir u knjizi Snaga stvari. Ona pritom nije odabrala neko znanstveno metodičko mjesto izvan nje same, iz kojeg “objektivno” promatra i opisuje socijalni okoliš. Naprotiv. Autorica, upravo iz svoje vlastite subjektivne pozicije, i svog političkog angažmana, promatra društvo i njegova kretanja. Birajući takav postupak pripovijedanja, nudi čitateljima punu, uzbudljivu sliku satkanu od, s jedne strane, političkih i kulturnih događaja, uglavnom u Francuskoj (ali i europski pa i svjetski događaji su dobili svoje mjesto), i njezinog privatnog života, s druge strane. Prateći tako te dvije osnove pripovijedanja, pokazuje se autoričina dosljednost egzistencijalističkoj filozofiji, naime, niti jedan događaj iz njezina života, niti jedan oblik mišljenja i djelovanja ili odluke privatne pa čak i intimne prirode, ne lebdi u apstraktnom prostoru, nevezano s njezinim uvjerenjima, svjetonazorom, političkom orijentacijom. Dapače, njezina privatna persona i historijsko razdoblje koje opisuje neraskidivo su povezani, u stvari čine jednu cjelinu. Upravo to čini ovu knjigu izuzetno zanimljivom i često uzbudljivom. Pri tome ne smijemo upasti u zabludu da se u slučaju Simone de Beauvoir radi o jednom običnom životopisu. Djela koja je ostavila u nasljeđe brojna su i u mnogome govore jednako o vremenu danas, kao što su tada strastveno govorila o ondašnjem vremenu. Istovremeno, njezina dosljednost da živi vlastiti život nekonvencionalno, u skladu sa svojim filozofskim i etičkim stavovima predstavljala bi i danas neuobičajenu hrabrost. Mada joj je Sartre bio najbliža osoba, i to decenijima, njezino shvaćanje svijeta možda bolje opisuje Camus (istina, ne pišući o njoj, već o revoluciji u časopisu Combat) “Politika nije više odvojena od individuuma, ona je direktno obraćanje čovjeku.”

U kratkom ali jezgrovitom predgovoru (usput, jezgrovitost i jezička preciznost su jedna od odlika njezina pisanja) obavještava da je knjiga Snaga stvari nastavak njezine prethodne knjige Uspomene dobro odgojene djevojke te određuje svoj autorski postupak. Ona ne želi pisati  umjetničko djelo samo po sebi, želi dokumentirati vrijeme, propitivati i sebe i druge, debatirati u knjizi s vremenom i s osobama, ne želi samo rekonstruirati stvarnost lijepim rečenicama i bogatim slikama. S tim u vezi kaže: “Umjetničko djelo: ta me riječ sili da mislim na kip koji se dosađuje u vrtu vile; ta je riječ, riječ kolekcionara i potrošača, a ne riječ stvaraoca!”

Knjiga počinje upravo razdraganim osjećajem kraja rata, nestanka fašizma (tako su mislili).  Smjesta, zajedno sa Sartreom, Merleau Pontyjem i još nekim intelektualcima, osnivaju časopis Les Temps Modernes. Kad je Sartre išao u ministarstvo zamoliti za papir, da bi se časopis uopće mogao tiskati, ni sanjati svi oni nisu mogli koliki će utjecaj taj časopis imati onda, kao ni da će imati veoma značajno kulturno i političko mjesto u historiji. Na otrežnjenje, glede razvoja političke situacije, nije trebalo dugo čekati. Komunistička partija Francuske, koja je najvećim dijelom iznijela Pokret otpora i imala veoma širok ugled, zbog svojih rigidnih političkih stavova (uglavnom slijepo vezivanje uz Staljinovu politiku) i, s tim u vezi, sektaštva, gubila je potporu. Degolisti i razne druge stranke, koristeći upravo sektaštvo KPF, dobivali su sve više pobornika i na koncu preuzimaju vlast. Ratovanje je prestalo, no rat kao da nije bio završen. Već bliže realnom stanju, autorica piše rečenicu koju bismo i ovdje u Hrvatskoj, ali i cijeloj regiji mogli, bez izmjene i jedne riječi, danas primijeniti: “Rat je bio gotov: ostao nam je na rukama kao veliki neprilični leš i nigdje na svijetu nije bilo mjesta da ga se pokopa.”

Za Simone de Beauvoir, Sartrea i brojne intelektualce, osobito s ljevice, nastala su teška vremena razdvajanja na lijevo i desno. Autorica opisuje mnoge slučajeve suradnika, često i prijatelja s ljevice kako se pomalo distanciraju od lijeve ideje i priklanjaju građanskom političkom centru. Osobito detaljno opisuje bolan rastanak s Camusom, s kojim su bili privatno veoma bliski. Par gotovo da ostaje sam, Sartre ne želi izdati ljevicu i ideju komunizma, ali ne prihvaća staljinizam. Optužuju ga s komunističke ljevice da u svojim dramama izdaje klasu. “Oni su” – pripovijeda de Beauvoir misleći na komunističku ljevicu – “o literaturi imali oštro odsječne pojmove i jedan od njihovih prigovora bijaše da se on (Sartre, op. ĐK) njima nije podredio.” Paradoks je da istovremeno Sartre postiže uspjehe svojim pisanjem, istupima, njegove knjige su svjetski uspješne. Poznavajući situaciju u književnosti, osobito Francuske, autorica je pomalo skeptična kad piše: “Širenje njegovih knjiga nije ni izdaleka garantiralo njegovu vrijednost, toliko je osrednjih djela stvaralo buku da se buka činila gotovo kao znak osrednjosti.” Još jedna, sasvim prikladna stanju književnosti danas.

650 stranica gusto ispisane knjige, u kojoj niti jedna rečenica nije suvišna, nije moguće prikazati a da se mnogo toga što bi također zasluživalo pažnju naprosto ne izostavi. Knjigom su prodefilirali likovi o kojima i koje i danas čitamo s velikim respektom, kao i neki koji su u ono vrijeme bili “veličine”, ali ta veličina nije izdržala i opstala dulje od svog vremena. U svakom slučaju, mnoga oštroumna zapažanja o suvremenicima vrijede i primjenjiva su i danas. Najčešće se ipak bavi onim što joj je najbliže; tako, prilično bez milosti govori o umjetnicima, taštinama, umišljenima, talentiranima, iskrenima ili naivnima… Zasluga za takvu izvanrednu građu leži i u  njezinu dugotrajnu radu u Les Temps Modernes, kroz čiji je rad prošao valjda cijeli intelektualni svijet Francuske lijevice onog vremena. Od iscrpnih zapažanja i razmišljanja o političkim promjenama i udaljavanju od Camusa i Malrauxa, preko kratkih opaski o Pierreu Boulezu, Francoise Sagan ili, primjerice, Anne Seghers, kojoj se divi. I tako sve do anegdotalnih sličica, kakva je, recimo, zgoda u Rimu, u kojem su proveli duge sate razgovora o književnosti i politici tijekom šetnje gradom s Carlom Levijem, koji u nekom trenutku zastane pred jednom zgradom; bilo je očigledno vrijeme da se rastanu. Beauvoir i Sartre na jednu stranu, a Carlo Levi se mirno uspentrao uz kandelaber i kroz prozor ušao u stan ljubavnice. Ili, za današnje obožavatelje Badioua, kojeg tek spomene ovako: “Danas sam ručala sa Badiouom, studentom Ecole Normale”.

Mnogo prostora posvećuje Jugoslaviji i Titu. Razlaz sa Staljinom, smatra da daje nadu nekomunističkoj ljevici  i ojačava Sartreov neutralni položaj, formuliran otprilike ovako: s komunistima se ne može, ali se bez njih ništa ne može. Na više mjesta citira Sartreove opaske o Titu, koje su na granici divljenja. Pa će tako Sartre među ostalim reći: “Njegova je opozicija uspostavljena u krilu Revolucije prisustvo subjektivizma. Tito je bio crvena krpa za komuniste.” Isto tako i Simone de Beauvoir piše o Titu sa velikim uvažavanjem, smatrajući ga, zajedno sa Sartreom, drugačijim i značajnim političarem. Indikativna je u tom smislu njezina usputna rečenica: “U lipnju Bulganjin i Hruščov posjetili su Tita.”

Rečeno je već da je jednako važnim dijelom tkanja ove knjige bio i njezin privatni život. Iskrena i kritična prema drugima i prema sebi, opisuje svoju duboku i kompleksnu vezu sa Sartreom, u kojoj su oboje otvoreni za intimne i intelektualne susrete s drugim ljudima, ali uzajamno odani jedno drugom. Decenijima duga veza zapravo bi mogla biti model za odnose ljudi koji nisu samo seksualni niti samo intelektualni, koji uključuju uzajamnu podršku i razumijevanje, ali ne limitiraju drugoga, osobe koje su ravnopravne ali koje se ne bave nužno istim stvarima (na koncu, Sartre je bio mnogo više aktivan u politici i više se bavio filozofijom, dok je de Beauvoir bila u osnovi orijentirana na književnost). No da bi se bilo model, u ovom, izgleda kao da je zauvijek, patrijarhalnom društvu, trebalo je biti (i treba biti) osobito jak i biti osobito uvjeren u ispravnost vlastite pozicije. Dugi pasaži knjige posvećeni su njezinim dužim vezama mimo Sartrea, s američkim književnikom Nelsonom Algrenom i francuskim publicistom, sineastom i filmskim producentom te političkim aktivistom ljevice Claudeom Lanzmannom.

Rekosmo, u ovom prilogu mnogo toga nužno je bilo izostaviti u korist temeljnih stvari na kojima knjiga leži. To je svakako njezin literarni rad, čudesnog obujma. Od romana, znanstvenih studija do  publicistike, ovdje pratimo kako se razvijaju njezine ideje za knjige, o kojim radovima brine više no o drugima, kako prima i reagira na kritiku. Zanimljivo je da je, primjerice, veoma brinula oko romana Mandarini, objašnjavala ga, njegov sadržaj i namjere, pomalo i strahovala (doduše, strahovala je s izlaskom svake knjige, s dobrim razlozima; kritika često nije imala milosti prema njoj). Ispalo je međutim, da su Mandarini bili prihvaćeni ovacijama kako u Francuskoj tako i u svijetu. Dobila je i Goncourtovu nagradu, već postojeća slava se još više učvrstila. Istovremeno, knjigu/studiju o ženi Drugi spol spominje tek na nekoliko mjesta i dosta šturo. Na jednom mjestu tek ovlaš kaže kako je na pisanje (uključujući i istraživanja) Drugog spola potrošila dvije godine. Svatko tko je čitao tu knjigu može se samo pitati koliku energiju i erudiciju je ta žena imala kad je takvo, gotovo enciklopedijsko djelo napisala za cigle dvije godine. S tim u vezi, mnogo više mjesta posvećuje odvratnim reakcijama kritike, pa i znanaca na tu knjigu. Spuštalo se to često na razinu osobnog vrijeđanja i omalovažavanja. Knjiga je dospjela i na vatikanski Index librorum prohibitorum. Tuklo se po njoj kako s desnice, tako i, jednako ako ne i podlije, s ljevice. I tu je dijelila sudbinu Sartrea, za desnicu omraženi ljevičari, za ljevicu izdajnici klase. Tješili su se da “doduše nemaju publiku, ali imaju čitatelje”. Sve te političke, moralističke, književno kritičarske invektive Sartre je lakonski otpravio: “Možemo raditi što god hoćemo. To nikada neće biti gore od onog što se priča.” Ima (po)nekad pravde i pameti u historijskom kretanju, ponad pojedinačnih volja i mimo  privremenih situacija. Drugi spol je knjiga-simbol i dan danas neprevaziđen tekst; svakako, štivo neusporedivo utjecajnije danas no tada.

Čitanje knjige Snaga stvari upoznavanje je onog vremena i prepoznavanje njegovih refleksija u današnjici, ono je učenje o prošlom da bi se razumjelo sadašnje, to je rukopis žive trodimenzionalne osobe, koja nam jednakom prisnošću govori o sebi, o ljudima koji je okružuju, o francuskom društvu i svijetu također. Problem Alžira ili Indokine je i njen gotovo intiman problem. S relativno kratkim, ali gusto sumirajućim pogovorom, sa zadnjim rečenicama postaje konačno sasvim jasno zašto je naslovljena: Snaga stvari.

Prethodno objavljeno na Trećem programu Hrvatskog radija