Biserka Drbohlav: Anka partizanka

Moja je majka bila partizanka. Otišla je u šumu s nepunih 18, s glavom punom ideala i vjerom u bolju budućnost po receptu “Kako se kalio čelik”. U ratu je bila bolničarka; iz njega se vratila ranjena, s jednom nogom kraćom i s razbijenim snom o zubarskom pozivu..
Jednom sam ju, kao dijete, radoznalo, nepromišljeno, pitala je li ubila nekog u ratu. Smračila se, zatvorila se, i rekla: “Nemoj me to nikad više pitati.” I nisam. Slušala sam priče (nebrojeno puta ponavljane) kako su se u Splitu, gdje je živjela do rata, nadobudni skojevci spremali promijeniti svijet, kako su ih Talijani lovili po mračnim ulicama u vrijeme “koprifoga” (policijski sat) i mučili i ubijali u zatvorima, o ženama koje su zvali “donne fasciste” čija djeca nisu bila gladna i išla su u vrtiće; o gladi u šumama Mosora, o smrzavanju, strahu, tifusu, o mladićima koji su joj umirali na rukama, o domobranima koji su im krali pošiljke hrane pa su se s njima svađali preko brda… I kako je nakon rata sa “svojima”, ratnim invalidima, išla na prosvjed kad je drug Tito došao u Split i rekla mu “jasno i glasno” kako nikome više nije stalo do njih. Poslije je radila u vojnoj knjižnici.
Desetljeća su prošla dok je u svoje priče propustila sjećanje na netrpeljivost seoskih žena u šumi prema njoj, “gradskoj curi”, o nužnom sprječavanju mjesečnice, o zabranama ljubavnih veza (njen dečko bio je na drugom frontu, Židov, nije preživio), kaznama za ukradeni krumpir i o tome kako je “već tada kod njih u štabu drvena žlica u palenti stajala ravno, a kod nas vojnika je padala jer je palenta bila rijetka.”
Samo jednom je pristala ići “tragovima NOB-a”, posjetiti Sutjesku sa “svojima”. Pratila sam ju do autobusa i tada sam prvi put vidjela one koji se nikada nisu vratili iz rata, koji nisu mogli prihvatiti kako je ispao čelik koji su kalili, čija su vjerovanja, ideali i životni eros ostali u vremenu ’41. do ’45.
Kada je počeo novi rat, domovinski, jedan od onih klinaca koji su svoje mizerno “ja” zamijenili moćnim “mi” zvao je moju majku “Anka partizanka”. Posprdno, obezvrjeđujući, s neskrivenim okvirom odbojnosti, mržnje. Takva, netrpeljiva spram starih, “jugo” boraca bila je tada (više nego danas) opća društvena klima. Mama je bila zbunjena, frustrirana, tužna. Nije shvaćala zašto su njeni ideali postali bezvrijedni, smrti sve one mladeži besmislene a uspjesi njihovih borbi i žrtvi ništavni, dapače “nerodoljubni”, “protu-hrvatski”, “zločinački”. Nije vidjela “zločin” u oslobađanju od fašizma i polu-feudalizma, u pripajanju Dalmacije Hrvatskoj, u obnovi zemlje…
Slušajući vijesti (na tranzistoru, jer nije bilo struje) o novim junacima i oslobodiocima, znala bi ponekad reći: “Eh, sad ih slavimo kao junake, a kad se vrate iz rata bez nogu, ruku, očiju, bit će im kao što je bilo i nama – nikome više neće biti stalo do njih.” (Reklo bi se da je bila u krivu. Ona i njezini nisu znali za PTSP, nisu tako brzo i masovno unovčili svoju domoljubnost kao ovi novi junaci. Premda… jednom sam, na prezentaciji neke knjige o domovinskom ratu, vidjela punu salu mlađih ljudi koji su također ostali živjeti u prošlosti, kojima rat nije “bio brat”, koji su bili zbunjeni, povrijeđeni i ogorčeni, kao i moja mama.)
Danas je Anka partizanka, sa svojih 96 godina, jedan od rijetkih živućih boraca NOB-a i antifašista. Već godinama nije član udruga s tim nazivom. Njen razlog: “Ako sam iz Partije izašla kad su od mene tražili da preko noći odbacim ono u što su me godinama uvjeravali i zato što je prisustvovanje krštenju u obitelji značilo kao da nisam ‘raskrstila s crkvom’, neću ostati ni s ovima koji ideale za koje sam se ja borila koriste za svoje izlete naokolo, međusobna udvaranja i pijane proslave.” Nisu joj se svidjeli novi, mladi antifašisti, a njeni su polako izumirali.
Sada joj demencija podosta ometa poimanje stvarnosti, ali ipak ne toliko da neke današnje vijesti ne bi mogla jasno i bistro komentirati: “Što se još svađamo oko partizana, ustaša i četnika? Iz kojih šuma ti još uvijek izlaze?”