Pero Kvesić: Bilo jednom u Disneyworldu

Kad smo se već našli na Floridi, a s nama je bio desetogodišnji bratić Andre, nismo mogli zaobići Disneyworld, lokalnu varijantu kalifornijskog Disneylanda Tetak Ivan se dokopao knjige Itala Calvina „Ako jedne zimske noći neki putnik“ i nije se dao odlijepiti od ležaljke na plaži iznad koje su bezobzirno nisko bahato prolijetali pelikani, jedan za drugim ili u formacijama od dva, tri ili četiri. Kad tri ili četiri takva bliska potomka ptereodaktila tijesno zbijeni prolete dva metra iznad glave, zračni udar čupa knjigu iz ruku kao na spiritističkoj seansi, ali se on nije dao smesti.
U Disneyworkdu smo kupili dnevne karte koje su nam omogućavale da obiđemo sve atrakcije koliko god puta smo to zaželjeli. Jedino je svaki put trebalo iznova stati u red, što nije bio nikakav problem jer se nikada nije čekalo više od nekoliko minuta. Sa svih strana su navirali Miki Mausi, Paje Patki, Snjeguljice i Pepeljuge, Petri Panovi, Kapetani Kuke i ostali iz te družine. Prolazili smo čamcima kroz gusarske bitke, prašume pune opasnih divljih zvjeri, divlje brzace i padali niz vodopade, ulazili u uklete dvorce, prolazili kroz trodimenzionalne filmove, napadale su nas Ralje, nalazili smo se među vitezovima u prošlosti, zalazili u prostore bez gravitacije gdje smo hodali po stropovima… Manje-više sve je bilo zgodno, iako smo tetka Lili i ja najviše voljeli kad smo pronašli neku atrakciju koja je bila dozvoljena i djeci bez pratnje odraslih, pa smo puštali Andrea da sam ode drugi ili treći put dok smo mi čekali u najbližoj zalogajnici koja je posluživala kavu.
Naposljetku je preostala samo najpoznatija, najveća atrakcija – rolerkoster „Space Mountain“. S bilo kojeg mjesta prostranog zabavišta vidio se divovski futuristički stožac u kojem je smješten „tobogan smrti“, tada navodno drugi najveći na svijetu, pri čemu je prvi bio u Disneylandu u Kaliforniji. Ogromno zdanje imalo je iznenađujuće mali i neugledan ulaz ispred kojeg je bio red zainteresiranih posjetitelja od pedesetak metara.
Preciznije je reći za sve redove u Disneyworldu da su bili nego da se u redovima čekalo. Svi redovi su se pomicali brzinom jednakom ili jedva nešto manjom od brzine uobičajenog hoda, pa priključivanje nekome od njih nije značilo da treba išta čekati nego da se naprosto pridružilo drugim ljudima koji idu istom cilju. Tako smo i tih pedesetak metara do ulaza učas prešli, a kad smo došli na prag ulaza iza nas se već protegnulo pedesetak metara novo pridošlih, međutim smo uvidjeli da je ispred nas i tri puta više onih koji su ranije stigli nego smo u prvi mah mogli vidjeti. Naime, našli smo se u prostoriji koju je daleko lakše nacrtati neko opisati. Nemojte me hvatati za riječ, iznijet ću neke brojeve samo ilustrativno. Zamislite da ste se našli u prostoriji 13 X 10 metara, u jednom uglu je ulaz, u dijagonalnom je izlaz. U ravnoj liniji je od ulaza do izlaza petnaestak metara, ali ne može se tako jer je cijela prostorija pregrađena ogradama koje usmjeruju kojim putem se može ići. Prvo ravno uza zid postrance do dna prostorije, zatim okret od 180 stupnjeva i pravo do suprotnog zida. Tek nakon što se tako desetak puta okrene stigne se do izlaza. Drugim riječima, da se pređe ono što je u ravnoj liniji petnaestak metara treba prehodati više od stotinjak.
Što je najbolje, hodanje na taj način je zabavno. Kako god okreneš, u susret ti idu dvije kolone, lijeva i desna. Virneš lijevo, virneš desno, svi dobro raspoloženi i smješkaju ti se, pa se i ti svima smješkaš. Pa gledaš pravo naprijed i istovremeno vidiš i one lijevo i one desno. Svi ionako dobro razgaljeni očekujući dobru zabavu jedni drugima još potenciraju to raspoloženje, te nikome ne padne teško kad iz prve uđu u drugu prostoriju, jednako organiziranu, samo tri puta veću.
Tri puta veća prostorija znači da je u njoj, to jest – ispred, tri stotine ljudi, ali odjeljci sad ne teku naprijed-nazad, nego lijevo-desno. Hodaš prolazima i zaokrećeš jednakom brzinom, i dalje se veseliš svim ljudima, sve to brzo ide, ne pada ti teško. Za nekoliko minuta si na izlazu, ali on je istovremeno ulaz u četiri puta veću prostoriju od početne. Iznenadiš se, ali ujedno vidiš svud po zidovima velike ekrane koji prikazuju lansiranje raketa, satelite u svemiru, astronaute koji izlaze iz svemirskog broda, sve takve prizore, buljiš u njih kao da tako nešto nikada ranije nisi vidio. Ni ne primijetiš da si ušao u sljedeću prostoriju. Ta je malena u odnosu na sve ranije, jedva tri sa tri i pomisliš: „To je valjda kraj puta…“ Ali ne, sljedeća je veličine školske sportske dvorane. Zgroziš se i pomisliš: „Da sam znao da će biti toliko ljudi ispred mene, ne znam da li bih se priključio…“ Odnekud dolazi i primisao da si na neki način prevaren, iako još znaš kako.
Sljedeća dvorana je iste veličine, jedino što je okrugla i svaki se red savija spiralno prema centru, pri čemu je svaki krug spirale niži od prethodnog. Što je sad ovo? Spuštaš se pri čemu ne vidiš samo ona dva reda s kojima se mimoilaziš nego i kompletno ljudstvo na drugoj strani tog ogromnog lijevka. Kad si na samom dnu dugački te hodnik vodi ravno u sljedeću dvoranu. Ondje je sve u polumraku, svira „Pink Floyd“, ponovo se okrećeš na kraju odjeljaka puta za sto i osamdeset, od polumraka ni ne primijetiš da je dvorana barem tri puta duža nego si ocijenio unišavši. Raspoloženje se mijenja, početnu euforiju smjenjuje otupjelost i svi žustro koracaju očekujući da će uskoro doći do atrakcije kojoj hrle. Gubiš sjećanje kroz koliko si prostorija prošao: svaka je po nečemu drugačija, veličini, svjetlu, tonskoj podlozi, ilustracijama na zidovima… U narednoj dvorani su svuda ispisana upozorenja koja ponavljaju na više jezika i ozbiljni glas Velikog brata: „Nemojte ići na vožnju ako imate slabo srce ili ste ikada u životu doživjeli napad epilepsije!“, na engleskom, španskom i još nekoliko jezika. Doživljavaš to kao ozbiljno najavu da je pješačenje pri kraju. Koljena ti se posijeku i ne možeš vjerovati vlastitim očima kad se odjednom nađeš u dvorani veličine velesajamske sale gusto ispunjenoj ljudima u pokretu, vjerojatno i više od deset tisuća njih! Sad ti je i jasno u čemu je prevara. Da si znao koliko je zaista onih koji se žele provozati „toboganom smrti“ ne bi nasjeo i zalijepio se uz onih dvadesetak-tridesetak ljudi kojima si se priključio izvan zgrade. Pobjesniš, poželiš da sve to prestane, da se na neki način isključiš, ali ta prostorija nema stropa nego se iznad glava mnoštva uzdiže neodredivo velik mrak u kojem se djelom vidi, a djelom tek naslućuju metalne tračnice ispremiješane u ogromno metalno klupko kojim svako malo proleti vagončić iz kojeg dopire vriska putnika. Vagončići tutnje preletajući, tračnice škripe, ljudi u njima egzlktirano ciče… gledaš tu čudovišnu konstrukciju iznad sebe i već si prešao četvrtinu puta, ali sad si siguran: evo, samo da ovo prođemo i stigli smo.
Stigli smo u potpuno oprečni ambijent: u tišini žubor potočića i pjev ptičica, ugodno osvjetljenje, miris poljskog cvijeća, pod stropom lepršaju leptirići… Da nismo zalutali? Greška u sistemu, pomak u stvarnosti, vremenski skok? Već više puta izgubljena nada naglo se vraća i razbuktava prolaskom kroz sljedeći do vrata, da bi se prelaskom sljedećeg praga pretopila u očajavanje. Izgubio si pojam koliko te već dugo vuku na nos, prošao si široku paletu raznih i raznoraznih raspoloženja među kojima je najfrekventnija nevjerica da nije moguće ono što se upravo događa, te da bilo što bilo to ne može više dugo trajati, mora učas završiti. To „učas“ se odužuje. Istini za volju, u svakom trenutku možeš napustiti taj košmar. U svakoj novoj okolini su jasno vidljiva vrata iznad kojih piše „Exit“, ponegdje taj natpis i svijetli ili trepće, ne možeš reći ni da ga nema ni da ga nisi vidio, ali misliš „Hodam već pola sata, mora da je preostalo još minuta dvije…“ ili „Hodam već četrdeset i pet minuta, bilo bi šteta napustiti poziciju do koje sam dospio!“ ili „Mora da smo već više od sat vremena u ovom redu, kad toliko ljudi toliko žrtvuje mora da se isplati ići do kraja!“
Ne mogu reći koliko smo hodali, mora da je bilo više od sat, možda čak sat i pol. Mora da smo tako, prelazeći iz jednog prostora u drugi, prešli najmanje sedam kilometara. Naposljetku od ličnosti i karaktera ne preostaje ništa, sveden si na otupjeli automat koji ne misli više ni o čemu već samo grabi naprijed nošen mehanizmom kojim se trzaju kraci galvaniziranih žaba. Kad je već osjećaj za protjecanje vremena potpuno blokiran, a sve psihičke funkcije nakon brojnih silovitih preokreta zgrušale se u zaštitni položaj redukcije na elementarno, iznenada se nađeš na peronu na koji pristižu vagončići nakon vožnje, odakle se kreće. Odjednom je oko tebe gomila neke zdrave i vesele mlađarije u plavim uniformama, svi zgodni i razdragani, svi bi mogli istog trena nastupati u televizijskim reklamama za coca-colu ili neku pastu za pranje zuba. Dvoje te prihvate s obje strane i u nekoliko koraka dovedu do mjesta koje je upravo oslobođeno, pomažu da se namjestiš, ali istovremeno onemoguće da se osvrćeš, premišljaš, oklijevaš, zastaneš i gubiš vrijeme na bilo koji način, vežu te oko pojasa i preko prsiju sigurnosnim kaiševima, rutinski, ali krajnje savjesno provjeravaju jesu li sve kopče čvrsto zakvačene i već u sljedećem trenutku vagončić u koji je smješteno nekoliko ljudi jedan iza drugoga silovito je katapultiran. Nisi se ni snašao, a već te ubrzanje kakvo nikada ranije nisi iskusio snažno pritisne na naslon i izbije dah.
Znao sam od ranije što je rolerkoster, to jest, mislio sam da znam. Vidio sam u filmovima, bio sam na nekoliko daleko manjih u putujućim zabavištima u Zagrebu, naposljetku, posjetio sam zabavni park „Six Flags“, koncepcijski za starije maloljetnike i mlađe punoljetnike, koji se dičio da ima najduži „tobogan smrti“ na svijetu. Provozao sam se nekoliko puta i zaista je bilo veselo. Kolica jure po šinama, naglo zaokreću, uspinju se i duboko propadaju, preokreću, na trenutke se voziš naopačke, zaletavaju prema preprekama koje u posljednjem trenutku zaobilaze, ma svašta, i sve to traje poprilično dugo, u skladu s titulom najdužeg na svijetu. Na osnovu svega toga nisam bio ni najmanje zabrinut zbog same vožnje u „Space Mountainu“, ali moje iskustvo bilo je prije svega potpuno zavaravajuće.
Shvatio sam svoju zabludu već nekoliko sekundi nakon što smo lansirani u žrvanj. Naravno da vagončić koji nas je vozio nije postizao ni približno brzinu zvuka, ali u svemu ostalome je to obilno nadoknađivao. U najvećoj brzini odjednom se u trenu zaustavio kao da se sudario s nevidljivom preprekom, u sljedećem propadao kao u slobodom padu preokrećući se istovremeno oko sve tri osi i kad si već bio siguran da su šine-vodilice zapravo pukle i otkvačile se, neka moćna sila nas povukla na neočekivanu stranu, šibali smo uvis, strovaljivali se, upadali u kovitlace, skretali pod nemogućim kutovima, usporavali i trenutno ubrzavali kao ispaljeni iz topa, a sve to u prevladavajućem mraku koji nije dozvoljavao da vidiš išta ili malo što od onoga što će uslijediti, a kamoli da procijeniš koliko će to trajati. U jednom trenutku sam osjećao da svi unutarnji organi nadiru van na usta, uši i oči, u drugom da je mozak spljošten uz unutarnju stranu tjemena, u jednom trenutku da ću se istovremeno ispovraćati i usrati, u drugom da se tijelo spljošteno poput palačinke raspada po šavovima. Pored mraka ispaljen si i u tutnjavu, škripu, cvilež, turpijanje i šmirglanje, treskove i ono kad kreda struže po školskoj ploči, samo stotinjak puta glasnije, što je instrumentalna komponenta kakofonije koju nadopunjuju ljudski krikovi u svim tonalitetima sa svih strana. Nisi znao da li misliš da ćeš vrištati, da li se suzdržavaš da ne vrištiš ili zapravo već urlaš iz petnih žila. Sve to je bilo strašno, neopisivo strašno. Ono što si čuo još naivno tapkajući u koloni prema ovoj mašini za mrvljenje i što ti je zvučalo kao cika dobre zabave sad nedvojbeno prepoznaješ kao posljednji krik bića u agoniji. Sva težina tijela sabila se u tabane, da bi odande kao erupcijom žive šiknula u glavu, koža se činila preslabom da sačuva sve te raspade i kolizije na okupu. To je bila Smrt! Smrt je razjapila ralje pred nama, gledali smo je u gadno lice dok nas je ona već počela kidati i žvakati. Ako to nije bila Smrt, barem smo vidjeli kako izgleda, a to je bilo nepodnošljivo. Nisi sposoban za ijednu drugu misao osim „Što mi je ovo trebalo?! Nikada više!!! Neizdrživo! Neka prestane! Ma tko me je na ovo nagovorio, osveta će biti strašna! Neka prestane odmah! Ne mogu više! Raspadam se na sastavne dijelove, na atome…“
I onda sve stane. Vagončić, kolica, kako god to nazvao, kapsula s nekoliko sjedišta jedan iza drugoga stoji čvrsto ukopana kao da se nikada nije ni pokrenula. Ležiš zavezan za sjedište kao da ti je mozak upravo ispran elektrošokom, ne znaš tko si, gdje si, zašto si, preplavljen ogromnim zadovoljstvom da je ono što te je mljelo iščeznulo, ali i dalje ne možeš vjerovati da si se spasio, svijest ti je potpuna tabula rasa, volja je ostala negdje na početku puta koji si prešao, otpuhnuta već u prvim sekundama katapultiranja. Nad tebe se naginju dvije prozračne plave anđeoske prikaze, ništa ne govore, samo se s dobrodošlicom smješkaju. Vješto otvaraju metalne kopče na sigurnosnim pojasevima, uklanjaju ih u stranu, prihvate te svaka za jednu nadlakticu i nježno, ali čvrsto podižu iz sjedalice i pridržavaju dok iz vozilice stupaš na čvrsti peron. Hodaju uz tebe desetak metara pridržavajući te i usmjeravajući do početka pokretnih stepenica, navedu te da staneš na prvu i prihvatiš se s obje ruke za gumeni rukohvat sa strane koji se kreće zajedno s tobom. Ne mičeš, a iđeš!
Vožnja smrtonosnim vagončićima završava nekoliko katova ispod razine tla, a pokretne stepenice te podižu glatko, ne možeš ocijeniti da li brzo ili polako jer ne možeš misliti o ničemu drugom osim onome što si proživio, zaklinjati se sam sebi da te nikada nitko neće nagovoriti na išta slično i veseliti se što si ostao živ. Dok su te anđeli podizali iz sjedišta i vodili prema početku mehaničkih stepenica uočio si da se neki putnici ne mogu osoviti svojom snagom, da ih kršni mladići u plavim uniformama uvježbano podižu i spuštaju na bolnička nosila na kotačićima, da munjevito guraju ta nosila kroz zavjesu koja je odmah ondje, ni tri metra dalje. Zavjesa se razgrne dok kroz nju proguravaju kolica s onemoćalim tijelom i na trenutak kroz taj razmak uočiš tri-četiri lika u doktorskim kutama, kapama za operacije i kirurškim maskama na licu koji već čekaju s maskom za kisik i spremnim „peglama“ za reanimaciju srca elektro udarima, ali tada tom prizoru ne pridaješ nikakvo značenje.
Pokretne stepenice podižu te uz nekakvu nevjerojatno naivnu, glupu i kičastu izložbu koja bi trebala prikazivati svakodnevni život u S.A.D. u XXI stoljeću. Tu je kuhinja dvadeset i prvog stoljeća, dnevna soba dvadeset i prvog stoljeća, dječja soba dvadeset i prvog stoljeća, radna soba dvadeset i prvog stoljeća, dvorište dvadeset i prvog stoljeća, kupaonica dvadeset i prvog stoljeća, garaža dvadeset i prvog stoljeća, dućan dvadeset i prvog stoljeća, školski razred dvadeset i prvog stoljeća, i tako dalje. Prizori su upotpunjeni ružnim lutkama kao iz izloga najjeftinijih dućana u pretpostavljenoj odjeći dvadeset i prvog stoljeća i neprirodnim pozama, te ružnim gumenim bebama koje glume malu djecu. Gledaš to jer ne možeš ne vidjeti, gledaš i ne možeš shvatiti čemu sve to sve dok ne uočiš da je u svim različitim ambijentima „iz dvadeset i prvog stoljeća“ jedno zajedničko – u svakom prostoru ima iznenađujuće nepotreban broj televizijskih prijemnika. U svakom prizoru ih je, govorim odoka, barem pet do sedam i svi ti televizori prikazuju isto – tebe!
Kako to uočiš i shvatiš tako zaboraviš na bilo što u vezi dvadeset i prvog stoljeća i pogled ti samo skače od jednog do drugog ekrana: na svakome si ti iz drugog ugla, pod drugačijim uvećanjem, kroz neki drugačiji filter, od slike do slike nešto je drugačije, ali na svima se dobro vidi da si još ukočen, zabio prste u pomični gumeni rukohvat kao kandže, da ti je lice izduženo, oči razrogačene i mijenjaš boje: bijela, zelena, žuta… Opće držanje tijela je između polu ispuhanog balona i posrane grlice, a izraz lica otprilike kao kad si kao petogodišnjak u zoološkom vrtu prvi put vidio mravojeda. Odjednom napokon uvjeren da si se spasio, opijen životnom radošću da si uspio preživjeti, zaboravljaš sve ostalo i usredotočuješ se na središte svog života – na sebe, a to je nešto toliko smiješno da se počinješ smijati najzdravijim smijehom – samom sebi, ali bolesno snažno i nezaustavljivo, zapravo histerično, oči ti se pune suzama, grči se u želucu, hvataš dah da se možeš smijati, potpuno ti je nevažno zvučiš li kao pokvarena auto truba ili hijena, ljut si na sam sebe jer se ne možeš zaustaviti… U takvom si stanju kad te stepenice dovezu do vrha i izbace prema izlazu iz zgrade.
Izlaziš pod otvoreno nebo na prostrani trg, a ondje je – kao slučajno – naizgled bez ikakvog reda porazbacano stotinjak stolica. Doglavinjaš do najbliže slobodne i sručiš se na nju svejednako tuleći od smijeha, sjediš kao vreća na njoj i uzalud se pokušavaš sabrati i zaustaviti. Mali bratić vuče majku za rukav, zatim meni staje na nožne prste pokušavajući nas prizvati sebi, ali bez uspjeha. Ipak, smijeh se od manijakalnog mijenja u nešto mirniji, no što si sabraniji to više primjećuješ ljude koji prolaze i zapanjeno promatraju toliku gomilu koja je upravo ispala iz „Space Mountaina“ tako suludo se cerekajući, vidiš im na licima da bi i oni rado tako, vidiš kako se odlučuju i kreću požuriti obići zgradu da bi došli do ulaza, ali ti nezaustavljivi smijeh ne dozvoljava da ih pozoveš i opomeneš. Naposljetku se smiješ i njima znajući kako će iznenaditi.
Desetgodišnji bratić je bio oduševljen sa svime, on je sve to sasvim drugačije doživio. Da nije trebalo potrošiti onoliko vremena da bi se ponovo došlo na red, on bi odmah ponovo otišao. Nasuprot njemu, tetki i meni je bilo dosta i Disneyworlda i Floride i tog dana i svega. Nismo imali potrebe izmijeniti ni riječi, potpuno smo se razumjeli, jedina želja bila nam je da se ništa ne događa i da što prije odemo što dalje od svega.
Užasnulo me kad sam shvatio da postoji ekipa sposobna osmisliti i izgraditi sistem kojim se toliko mnoštvo koliko god požele vremena povlači za nos, tehnokrati sposobni predvidjeti sve preokrete u ljudskom reagiranju i navesti mase da poslušno odrade što se od njih očekuje, da bi se na kraju upravo oni kojima je sve najteže palo najmanijakalnije hihotali kao reklama za namamljivanje novih naivčina. Posebno me užasnuo uvid da se ljude, usprkos svim pojedinačnim razlikama, može navesti da se potpuno predvidivo ponašaju svi jednako. Naposljetku, kao čovjek iz male zemlje koja je odbrala specifičan put razvoja, postalo mi je očigledno što znači „svjetska sila“ – to je zemlja u stanju izgraditi Disneyland. S takvom zemljom se ne isplati konfrontirati, nema izgleda. Jedini način da protiv volje svjetske sile izvedeš nešto svoje jest da je to tako nešto da ni ne primijete ili ne shvate o čemu je riječ dok ne bude prekasno i besmisleno da išta poduzmu.