Božica Jelušić: ONO NEŠTO NAŠE

Fotografija: Ivan Nivan

Dođe vrijeme, kad čovjek shvati da mu se uopće ne isplati boriti ni za kakve velike stvari, budući da su iz njegova života pobjegle, ili je jednostavno za njih izgubio zanimanje. Neki su ga ljudi izdali, nekima je oduvijek bio trn u oku, pa se vesele, što ga je život odatle izvadio. U određenim područjima već su ga zaboravili, neka njegova načela izašla su iz mode, stanovita su mu mjesta postala nedohvatna (tamo drugi sjede u njegovoj fotelji i spavaju na njegovu jastuku) a na trećima i četvrtima pak ima previše ogledala, koja mu zrcale sliku starosti, klonulosti i apatije. I što nam, dakle, preostaje?
Uglavnom otpor, prkos iznutra, borba za “ono nešto naše”, za mrvicu svega u svemu, pa i u nevolji, u katastrofama, u zabranama i ograničenjima, u nasrtaju na našu neodlučnost da se poopćimo, posivimo, priklonimo i ukalupimo. Traži se od nas da reagiramo KAO DRUGI, da povlađujemo ili općoj kuknjavi ili defetizmu ili da istresamo žuč na moćnike, da uzmemo imaginarni korbač u ruke, te branimo prava malenih, da se pokrijemo haljom od kostrijeti, pa našom patnjom iskupljujemo srdžbu prirode i nehaj oholih. Mi bismo, kakve li blasfemije, da putujemo nekamo. neodoljivo nas vuče zimska pruga i SNJEŽNA DIONICA, celanovska bolećivost. Mi bismo, makar kao po Ujevićevu receptu: “Ja ovako putujem: sto koraka, dvjesto koraka, jedan, dva, tri, četiri kilometra. I više; ali nemojmo brojiti. Ja imam nesumnjivo jednu švicarsku kulu usred brda, u pola planine, kulu ponosnu, fantastičnu, modernu i posve renoviranu, kakvu ćete teško naći u više svezaka domaće povijesti… U moru planine ja sam veći gospodin nego i sam Peer Gynt, podajući se sanjarenju”.
Uglavnom, to nešto naše, goluždravo kao ptiče, bespomoćno kao tek ojanjena ovčica, to bi htjelo da mu se priznaje opstojnost. Da pjeva, mekeće, zavlači se pod nečiji kožuh, da kuje planove, da se šulja oko stare utvrde na rubu grada, da uzdiše pod zimskim stablom ili da zimskoj rijeci preda svoj “uspomenski život” i negdje, s nekim, nekako započne novo poglavlje, ma kakvo ono bilo i koliko god dugo trajalo. Ponovo stari bard i njegovo snubljenje: ” Naokolo, vibrantne protege mraka i elastične snohvatice jednog podrazumijevajućeg naselja. Pitanja. Putovi. Slutnje raskršća, prekretnice”.
U trenu kad pada prvi snijeg, vježbam nepomičnost. Stolica okrenuta ostakljenim balkonskim vratima, dekica preko nogu i mirno očima pratim kako kosa zavjesa od tila pada na susjedov vrt, čemprese, hrpe stajnjaka, preokrenut japaner, alate, voćke, gredice. Mogla bih satima tako. Ne djelovati, ne raditi, samo tonuti kroz prizore, tražeći neki smisao, ostavivši pri tom tekst bez poante, rečenicu bez točke i svoj život bez oslonca u fizičkom i metafizičkom. Ništa mi nije, ne trebam ništa, ne trčim ni za čim, ne očekujem da mi pozvoni poštar i donese smisao u paketu, koji je zabunom lutao po spremištima i odjelima za otpremu, zadnjih nekoliko godina.
Snijeg pada, svijet propada, moj anđele, gdje si sada?
Somnabulizam starosti. Od mladenačkog, nema baš neke razlike.
8. siječnja 2021.. Flora Green