Nikola Devčić Mišo: ČAST JE POSLJEDNJE BOGATSTVO SIROMAŠNIH, ZBOG NJE PRISTAJEMO UMRIJETI


Sve su misli sive, sive,
Srce ipak žive, žive,
Bile staze prave, krive,
Smij se, plači – no ne kuni.

(Tin Ujević, Lijepa naša tuđina, 1919.)

1.

Ne samo svi mi nego je i svijet-vrijeme, koje na kušnju stavlja sve pa i prijateljstvo, nekako izmoždeno, malaksalo, propalo, smrtonosno. Neke stvari ipak odolijevaju. Na primjer mit, depolitizirani iskaz, uspostavljen da pjeva o stvarima a ne da ih čini, i za razliku od revolucije koja počinje s politikom i završava politički, počinje kao politički iskaz a završava kao prirodan iskaz, naturaliziran. Ili, na primjer malograđanin. Za Barthesa malograđanin je čovjek koji nije kadar zamisliti Drugoga. Ako mu pogled padne na drugoga, kaže u Mitologijama, malograđanin se oslijepi, zanemari ga i zaniječe ili ga pretvori u samoga sebe. U malograđanskome svijetu, svako suočenje doživljava se kao odraz, svako drugo svodi se na isto. Predstave, sudovi, mjesta gdje bi se drugi mogao izložiti, postaju zrcala. Drugi je naime sablazan koja ugrožava biti. Za Marxa oni su malograđani zato jer njihov duh i njihova svijest ne prelaze granice koje je ta klasa zacrtala za svoje djelatnosti. A Gorki za malograđanina kaže da je to čovjek koji je samome sebi draži nego itko drugi. I ljubav odolijeva. Ljubavni je zagrljaj skok u smrt udvoje, uz sposobnost povratka u život i sjećanja. Ili na primjer čast. Čast je posljednje bogatstvo siromašnih, zbog nje pristajemo umrijeti.

2.

Opis svijeta priča je o zločinu – o ubojstvu. O istrebljenju iluzije, životne iluzije, radikalne iluzije svijeta. Za Jeana Baudrillarda realno ne nestaje u iluziji, već iluzija nestaje u cjelokupnoj realnosti. U medijima i potrošačkom društvu ljudi su zahvaćeni igrom slika, simulakrima koji su sve manje povezani sa stvarnim svijetom. Naš život odvija se u svijetu simulakruma u kojem se slikom ili označiteljom događaja nadomješta neposredno iskustvo i znanje o njegovom uporištu u originalu i označenom. Novi univerzum komunikacije obilježje je epohe u kojoj su razdoblja proizvodnje i potrošnje prerasli u epohu međuodnosa i povratnih veza. Takav je život ekstaza komunikacije koja je opscena. Drugim riječima, na opscen način nestala je granica između unutarnjeg i vanjskog, između privatnog i javnog u kojem su najintimniji dijelovi našeg života izvorište virtualnog kojim se koriste mediji. Naš je neposredni dodir sa svijetom zamijenjen televizijskim ekranom i time pretvoren u televizijski svijet. Televizija je svijet koji se rastvara u životu i u kojoj se rastvara život. Zbiljsko je postalo fiktivno, proizvodnju je zamijenila simulacija. U svijetu preobilja informacija sve je manje značenja. Tako su i vijesti kolaž fragmenata u slikama bez referenata tj simulakrumi, kopije bez originala, slike slika i u konačnici hiperrealnost, neka vrsta vječne sadašnjosti. Donedavni povlašteni položaj subjekta ustupio je svoje mjesto objektu i tu zamjenu Baudrillard naziva „fatalnim strategijama“ što je drugo ime za imploziju znanja, značenja i društvenosti. Subverzivni otpor masa strategija je šutnje i pasivnosti. Zato, svaka čast časnima, onima koji brinu o drugima.
Pa ipak, gdje je ugroza tu raste i ono spasonosno. Vuillard u knjizi „Rat siromaha“ kaže: Želimo priče, kažu da one prosvjetljuju; i što je priča istinitija, više je volimo. Ali istinite priče, njih nitko ne zna ispričati. Međutim, stvoreni smo od priča, od djetinjstva su nam poticali zanimanje: »Slušajte! Čitajte! Gledajte!«, da stvorimo svoju istinu, da nas se ona što više dojmi, i odbaci nas što je dalje moguće sa slikama i riječima.

3.

Europa tone u lockdown, uvode se policijski satovi i crvene zone, zatvaraju se barovi, restorani, kina, kazališta, ulice su sve praznije i ljudi se s pravom pitaju kakve će biti društvene i ekonomske posljedice svih tih mjera i odluka? U vrijeme kada gotovo sve zemlje Europe bilježe najveći broj zaraženih od kraja ožujka, talijanska vlada pooštrava mjere protiv širenja zaraze koronavirusom iako im stanje nije tako teško kao u nekim drugim zemljama Europske unije poput Velike Britanije ili Španjolske. I Slovenija uvodi nove mjere, Srbija postrožava, Nizozemska kreće s „djelomičnim lockdownom“, Češka zabranjuje Wifi ne bi li spriječila ili barem ograničila okupljanja mladih ljudi, Velika Britanija uvodi stupnjevite mjere ovisno o regijama, Njemačka definira „crvene zone“ i upravo danas usvaja sporne izmjene zakona o zaštiti od zaraze uz istovremene demonstracije protiv mjera za suzbijanje pandemije tisuća ljudi na ulicama a Španjolska ograničava kretanje i rad objekata. Zato, svaka čast časnima, onima koji nikad nisu problem nego rješenje problema.
Danas, kada se suvremena Europa suočava sa usponom radikalno desnog ekstremizma, islamofobijom, problemom migracija, porastom broja nezaposlenih i nelikvidnih, borbama za ženska prava, opet se suočavamo s krizom suverenosti i nedjelotvornosti institucija Europske unije u odnosu sa i prema jačanju oligarhijskih tendencija diljem njezinih članica. Europa je opet, ili još uvijek, na rubu. Kako je nagovijestio Manuel Castells: ”Krećemo se od stanja socijalne eksploatacije prema stanju funkcionalne irelevantnosti. Doživjet ćemo dan kada će biti eksploatiran biti privilegija, jer gora od eksploatacije jeste ignorancija.” Isključeni i nekompetentni, još gore od nezaposlenih, gube svaku vezu s društvenom okolinom, i funkcioniraju, u čitavim svjetskim regijama i gradskim predgrađima, samo još kao neupotrebljiva tijela, prepuštena karitasu i solidarnosti, ”upravljanju bijedom”. I postaju izvor nepredvidljivih opasnosti, uključujući terorizam, kao pokušaj hazardnog izlaska iz izolacije.

4.

Lagasnerie u knjizi „Umijeće pobune“ kaže: Postavljanjem pitanja obrane građanskih sloboda i, općenitije, skretanjem pažnje na potrebu očuvanja vladavine prava i temelja liberalnog ustrojstva protiv sve izraženijih težnji vlada da rasformiraju njihovu strukturu, Snowden, Assange i Manning nalaze se u središtu niza suvremenih preispitivanja. Njihove su borbe uključene u polje razmišljanja koja se, u međunarodnim razmjerima, suočavaju s problemom transformacija pravno-političkih okvira koji su se dogodili nakon napada 11. rujna 2001. godine. «Borba protiv terorizma» i težnja za «zaštitom nacionalne sigurnosti» dovele su do rastućeg slabljenja okvira političkog ustrojstva. NSA-ini špijunski programi i zaštita «državnih tajni» dio su istog niza pojava kao, između ostalog, logora Guantanamo, CIA-inih tajnih baza, privođenja i pritvora bez optužbi osoba koje su Patriotskim zakonom označene kao «neprijateljski borci». Te stvarnosti materijaliziraju logiku koja je sve češće na djelu: težnja država da stvaraju izvanpravne situacije i povećaju broj izvanrednih dispozitiva.
Te analize imaju za cilj pokazati transformacije koje utječu na našu sadašnjost, našu situaciju u toj sadašnjosti, a posebno prirodu odnosa koji nas vežu za državu i konstituiraju nas kao subjekte. Njima se nastoji razumjeti kako se ustanovljuje nova ekonomija moći, nova figura pravnog i građanskog subjekta. Izlažu činjenicu da smo danas svjedoci preraspodjele suvereniteta i pojma suverenosti u odnosu na pravo. U tradicionalnoj političkoj analizi, suverena se vlast, naime, definira kao snaga zakona, instancija koja svoj autoritet izvodi iz formuliranja skupa zakona i njihove primjene od strane policije i sudstva. No u suvremenim državama suverenitet funkcionira drukčije. Više se ne očituje u primjeni zakona. Naprotiv, izražava se u trenutku njegove suspenzije. Država potvrđuje suverenitet potvrđujući svoje pravo da se ne podređuje zakonu. Judith Butler to ovako izražava: suveren nije toliko onaj koji suspendira Zakon; nego čin suspendiranja zakona stvara suvereni karakter državne vlasti.

5.

I na kraju, ne mislim da nas samo još jedan bog može spasiti. Spasonosna je radikalna solidarnost i jednakost. Odolijevaju i partizanski spomenici. Odolijeva i ideja komunizma, proistekla iz radikalne kritike kapitalizma kao bitno nepolitičkog društva u kojem je sistem života progutao najveći dio mogućeg praktičkog, ili slobodnog djelovanja. Marx se ne zalaže za ukidanje različitih oblika rada, primjerice intelektualnoga i manualnoga, već za ukidanje njihove rastavljenosti na temelju kojega se privatni vlasnici različitih vrsta djelatnosti međusobno društveno diferenciraju kao suprotstavljeni privatni vlasnici unutar neautentične zajednice što ih suprotstavlja, održava i reproducira u toj razdvojenosti. U toj se točki Marx razlikuje od Hegelove koncepcije države kao umne zajednice. Tu zajednicu Marx naziva „iluzornom zajednicom“ ili „surogatom zajednice“. I sve radnje unutar „iluzorne zajednice“ nečasne su radnje.

Svima sve najbolje