Božidar Stanišić: TATJANI FAJON ILI PISMO NIKOM I NIGDJE

Izvor: Screenshot / Autor: FENA

Kad sam koncem decembra, uoči Božića, pročitao vijest o požaru u migrantskom kampu Lipa kod Bihaća, preplavio me stid. To se, hoću da vjerujem – i to tvrdo, tvrdo –  dešava i nekoj drugoj braći po srcu. Nemoćnoj, na ovaj ili onaj način. Kad tako mislim, umanjujem osjećaj samoće usred života u konzumerističkoj civilizaciji 21. stoljeća, mojoj malenkosti logičnom nastavku prethodnog. Osjećaj stida je strašan kad se javi u nemoći individue da bude uz one koji trpe.

Ko je zapalio kamp?

Migranti, mislim na očajnike koji su mislili da bi sjaj te vatre mogao doći do nečijih očiju ili su učinili lokalni ekstremisti – ko zna kojeg političkog usmjerenje? – ili je, ovako ili onako, požar buknuo javljajući se i kao metafora zapadnjačkog licemjerja: usputni efekti naših donošenja demokratije (i odnošenja energetskih izvora) drugima nisu naš problem.

Peremo ruke, idemo dalje.

Vatra u Lipi osvijetlila je dvije političke, socijalne i kulturne pozornice.

Bosansku i evropsku.

Prvu u kontekstu neorganizovanosti, ali, na svoj način i objektivne nemoći jedne podijeljene zemlje u kojoj, na srpskoj i hrvatskoj strani STOP migrantima stoji kao prepoznatljiv znak jedne opasne, nehumane i dekadentne politike, a bošnjačka nema odgovor. Sve u svemu, migranti, i tamo gdje ih ima i gdje nema, jesu lakmus papir potiranja pamćenja. Prije tri decenije stotine hiljada ex Jugosa, iz ovih ili onih razloga, napustilo je svoje gradove i – bilo kako bilo – nisu ostali neprihvaćeni u brojnim zemljama.

Oni koji su ostali, a među njima i onih koji preživljavaju od sadake koju im šalje rodbina, uglavnom se ljute:  kojeg đavola traže svi ti…

Mnogi ih zovu u Bosni jednim imenom, mrki.  Onako, da se zna ko je beo, bijel, bil. A ko opet nije.

Evropa šuti. Kurvanjski, rekao bi jedan moj prijatelj.

U nemoći, živ insan ponekad presavije tabak. Papir je odavno ispario kao stvarnosna činjenica pa sam u nemoći, 29.decembra izdišuće godine, uključio kompjuter i…

Kome da pišem?

Mogao sam nekom od italijanskih parlamentaraca u Briselu. Ipak,  našavši adresu evroparlamentarke Tatjane Fajon, o kojoj sam su za mojih bivanja u Sloveniji slušao pozitivna mišljenja, obratio sam se njenoj pisarni. Briselskoj, naravno.

Ukratko, napisao  sam da to što se dešava u bihaćkom kraju, u kampu Lipa, vise je nego sramotno ne samo za Bosnu vec i za cijelu Evropu 27 vitezova okruglog stola i ljudskih prava, u cijem parlamentu T.F. je parlamentarka. I kako nije moguce da evropska unija nije u stanju da pruži pomoć izbjeglim licima u onoj ukletoj stanici na slijepom kolosijeku koji se zove Lipa. I da je sve to što se dešava tamo ispod svakog civilizacijskog nivoa.  I još sam nakitio, ponešto, valjda misleći kako se su ljudska srca u ovom takozvanom hrišćanskom krugu malo toplija, barem 30% pred Božić.

Muk.

Pisarna ne odgovara. (Neodgovor je leden, ma koji Isus, koji bakrači!) Šta je radila Tatjana Fajon tih dana– i ne samo ona, već sve one stotine predstavnika naše demokratije – to znaju Gospod Bog i šeširdžija.

Pisarna nije odgovorila – ko sam ja ili bilo koji građanin EU? Sitan kusur u računu moćnih?

Kad bi se pojavio Isus, nekom prilikom, vjerovali mi ili bili ateisti, u ruci bi imao bič. Koga bi poštedio u Briselskom hramu demokratske birokratije? Možda bi prethodno podsjetio nazočne da je rođen kao izbjeglica i da mu uzalud ne spominju ime? A kad kažu Sretan Božić neka koriste malo i dušu, a ne samo spisak persona kojim su nanijenili poklone kao da su neki moderni Mudraci za Istoka oliti Sveta Tri Kralja. Beh, možda bi Isus parlamentarkama samo priprijetio? Ne znam, između Neba i Zemlje ima mnogo neriješenih pitanja.

Ali, budući običan smrtnik, na njegovom mjestu bih rekao i ženama gluhim na  patnje drugih pred vratima Evrope: Namjestite tur, neću vas jako!

Naravno, i vi, Tatjana.