Jasna Šamić: Midhat Riđanović (2)

Moj jedini identitet je pripadnost ljudskom rodu, ja nemam potrebe ni za kakvim drugim identitetom. (Midhat Riđanović)

“Znam da će ova knjiga izazvati burne reakcije”, zapisao je Midhat Riđanović u knjizi O bosanskom jeziku, o propadanju Bosne, i … o vama (Zalihića, Sarajevo, 2009). “Neka, tako i treba, zato sam je i pisao. Bosanci danas u glavnom kunjaju u nekoj neizlječivoj apatiji, pa će im dobro doći da ih nešto prodrma”.
Da ipak svi nisu uspavani svjedoče i polemike koje je autor vodio o jeziku s bosanskim Hrvatima, koje je uvrstio u tu knjigu. A sve njegove knjige i svi tekstovi koji govore o teoriji jezika, pa i bosanskom, potvrđuju sve ono što nas uči lingvistika, a to je da nema lijepih i ružnih jezika, da jezik ima samo jedan cilj: sporazumijevanje među ljudima, da nema siledžijstva u jeziku i da, čak i kad je silovan, jezik ostaje virgo Intacto. Riđan insistira i na činjenici da leksika jezika nije presudna za određivanje identiteta jednog jezika, i da Bosanski, Srpski, Hrvatski i Crnogorski ne mogu biti ništa drugo nego jedan jezik koji ima svoje podjezike – varijante -, koji su se prije posljednjih balkanskih ratova zvali srpskohrvatskim i dijelili na zapadnu i istočnu varijantu. Između njih je stajala, kao što sam ranije pominjala, bosanska varijanta sa svojim specifičnostima. Moderna lingvistika dokazuje da drugačije ne može biti ma kako se siledžije, i dvorski lingvisti upinjali da dokažu suprotno. «Svakom je jasno da stanovnici Balkana koji sebe nazivaju Srbima, Hrvatima, Crnogorcima i Bosancima govore jezikom koji je svima njima savršeno razumljiv. Zapazite da nisam rekao jednim jezikom, jer to odmah vodi u pitanje “Zašto ne dva jezika (hrvatski i srpski), ili tri (hrvatski, srpski i bosanski), pa i četiri (ako dodamo crnogorski)?” Zato što ime nikad ne mijenja suštinu onog što se imenuje, a suština naše jezičke stvarnosti jeste da se pripadnici naša četiri “naroda” međusobno savršeno razumiju. Razlika ima unutar svake jezičke zajednice, ima ih čak na malom, izoliranom Islandu, sa svega 330.000 stanovnika. Slušao sam dva hrvatska i jedan srpski dijalekt koje sam teško razumio – ima više razlika unutar svakog od naša četiri “jezika” nego između njih samih (podvukla J. Š.)», reći će nam Riđanović. Teško će biti dobronamjernom čitaocu ne složiti se s njim.
Po mom profesoru, kvazi-lingvisti, inače dobrostojeći kod vlasti, uništavaju svoj maternji jezik koji postoji od vajkada na prostorima Bosne, i kojim su govorili zajednički preci svih Bosanaca. Riđanović podvlači i to da stranih riječi u jednom jeziku nema, i naziva ih manje poznatim riječima, ukazujući na pravilo po kome se sve strane riječi koje se usele u drugi jezik, prilagođavaju fonetsko-fonološkom sistemu jezika u koji ulaze, i ponašajući se prema gramatičkim pravilima tog jezika.
Ja ću ovdje navesti jedan primjer – ne sjećam se da li ga je Riđan pominjao – a koji skandalizira: sad skoro svi u Bosni čestitaju Bajram jedni drugima na čistom, starinskom, osmanskom jeziku, pa govore i pišu “pravilno”: Bayram šerif mubarek oslun”, kao što se pisalo i u osmanskom dobu, mjesto da upotrebljavaju naše vjekovno bajrambarećola ili bajrambarećula (nastalo od osmanskog bayram mubarek ola, bukvalno značenje: neka ti je sretan praznik). Možemo se po logici tih novokomponiranih jezičara pitati zašto onda i riječ kašika ne izgovaraju “pravilno”, ako uopće znaju odakle potiče ta, kao i niz drugih leksema koje su davno ušle s raznih strana u naš jezik, a veliki njihov broj s Orijenta?
Riđanović na više mjesta i u knjizi O bosanskom jeziku, o propadanju Bosne, i … o vama, ismijava i normativce jezika, uz tvrdnju da je opšte protiv normiranja. Ako je lingvistički dokazano da je jezik bio jedan za sve Bosance, onda u Bosni nije moglo biti nikakvih etničkih grupa, budući da je prva odrednica etniciteta jezik. Ali, o ovome je postalo bespredmetno, pa čak i opasno po život govoriti na Balkanu gdje svi znaju sve o svemu, a naročito o svojim nacijama. Nazivajući se demokratima.
Ja bih ovdje dodala da je Bosna zemlja fenomen po mnogo čemu, pa i u još jednom pogledu: jezik/jezički sistem je u ovoj zemlji određen religijom, odnosno religijskom pripadnošću neke osobe kao što je i nacionalnost, i svi njegovi kulturni identiteti. Samo zato u Bosni tri prve komšije, kako primjećuje i Riđanovic, govore tri različita materinja jezika. Nema sumnje da je ime jezika na Balkanu isključivo stvar političke odluke. A te odluke donose političari «kako njima odgovara». Riđanović će reći i to da će te političare i njihove odluke uvijek podržati većina “intelektualaca”. Te intelektualce pod navodnicima, Riđan ne oklijeva označiti najvećim političkim ulizicama u historiji ulizivanja. U jednom od svojih tekstova, objasniti će sljedeće: « Kada jedan ljudski kolektiv – jedno ili više plemena, jedan ili više naroda – govori istim jezikom, u pitanju je jedna od tri situacije:
1) Radi se o jednom narodu koji govori svojim jezikom, naslijeđenim od svojih predaka; to je slučaj velike većine svjetskih jezika, a europski primjeri su ruski, francuski, baskijski, malteški.
2) Radi se o dva ili više naroda, od kojih je jedan naslijedio jezik od predaka, dok je drugima taj jezik nametnut osvajanjem; to je slučaj engleskog jezika u Velikoj Britaniji: Englezi su autohtoni govornici engleskog, dok je keltskim narodima, Škotima, Ircima i Velšanima engleski jezik nametnut nakon sto su Englezi osvojili njihove zemlje i vremenom potisnuli njihove keltske jezike (škotski, irski, velški)
3) Narod govori jezikom bivših kolonizatora, najčešće engleski, francuski, portugalski ili španski; to je slučaj engleskog u velikom broju zemalja, gdje može biti jedini jezik (kao na Jamajci), ili službeni jezik u svim vidovima javnog života, mada uz njega postoje i lokalni jezici (kao u Gani, Liberiji, Nigeriji i brojnim drugim zemljama).
Postoje i “miješani” slučajevi: španski jezik kojim se govori u zemljama Latinske Amerike nametnut je autohtonom indijanskom stanovništvu osvajanjem, ali je on i “naslijeđeni” jezik velikog broja doseljenika iz Španije.
Pogledajmo sada gdje smo mi u ovoj shemi. Jezik kojim danas govore Srbi, Hrvati, Bosanci i Crnogorci nije nametnut ni osvajanjem ni na koji drugi način. Nismo bili ni engleska ni francuska ni portugalska kolonija (na žalost). Pa jesmo li onda četiri naroda ili jedan? Mi smo, nepobitno, JEDAN NAROD. Otkud nam onda četiri imena? »
Kad je, dalje, riječ o jezičkom silovanju, Midhat Riđanović naročito ismijava kroatizaciju bosanskog jezika, budući da se u Bosni nije nikad govorilo tim i takvim jezikom. Paradoks je da je jezik kojim se govori u Republici Srpskoj ostao pravi bosanski, i ako neko želi da ga čuje, Riđan savjetuje da sluša dnevnik RS, dok bosanskim Hrvatima preporučuje da konsultuju kvalitetne hrvatske gramatike i rječnike (među njima izdvaja Rječnik Matice Srpske i Hrvatske, objavljen u Novom Sadu početkom sedamdesetih). Budući da mnogima danas smetaju i turcizmi, Riđan predlaže “prevod” Šantićeve Emine: “Sinoć kad se vratih iz toplog javnog kupatila/Prođoh pokraj vrta starog voditelja islamske molitve/Kad tamo u vrtu, u hladu jasmina, s vrčom u ruci stajaše Emina/Isuse što je lijepa! Tako mi islamske vjere/Stid je ne bi bilo da je kod imperatora! ….”
Optužujući neumorno političare za katastrofalnu jezičku situaciju na cijelom Balkanu, a naročito u Bosni, profesor Riđanović pravi prepjev i Šantićeve pjesme Ostajte ovdje:“Ne ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba/ Grijaće vas bolje neg’ što ovo grije,/Slatki su tamo zalogaji hljeba/Gdje Harisa nema i gdje Milorada nije. »…
Ukratko, svjedoci smo da je sve danas u Bosni prožeto neznanjem i politikom, da bosanski čovjek usvaja bez kriterija sve što dolazi odozgo, jer je njemu oduvijek najvažnije bilo kahvenisati i plandovati. Treba se, međutim, prisjetiti da je od nedavno, bosanskom narodu važnije i od hljeba da ima bogomolje. Zato u Sarajevu (gdje nijedna džamija nije srušena za vrijeme rata) munare niču k’o gljive poslije kiše.

Da je nekom silniku odgovaralo da neke Bosance proglasi Tunguzima i Tunguzicama, mi bismo danas ginuli za svoje Tunguz-štvo i podizali spomenike mladim Tunguzima i Tunguzicama koji su žrtvovali svoj život na oltaru Tunguskog patriotizma. (M. Riđanović)

Ma što da napisao, i ma kako to bilo točno, ostaje istina da će se balkanski, a posebno bosanski čovjek oglušiti na sve naučne i sve istorijske dokaze koje govore o porijeklu zemlje, naroda, jezika. Riđanović često u svojim tekstovima uzalud reklo bi se, ponavlja, da je sam po nacionalnosti čovjek. A onda će dodati: « …ali ako ipak moram imati neko nacionalno obilježje, ja ne vidim kako mogu biti išta drugo nego i Bosanac, i Srbin, i Hrvat, i Crnogorac, jer se danas tako zovu ljudi i žene potekli od mog naroda. Ja mislim da bi se svi pošteni ljudi na “srpskohrvatskom” dijelu Bivše trebali identifikovati ovim četveročlanim imenom, tko to ne uradi pokazuje da nije veoma pametan i da je podlegao režimskoj propagandi uže domovine u kojoj živi (u stvari, ovo dvoje je povezano: glupi ljudi lakše podliježu bilo kojoj propagandi).
A onda nastavlja : « Kad šetam lijepim Zagreb gradom pa malo zalutam upitam slučajnog prolaznika kako da dođem do svog hotela, on mi ljubazno odgovori besprijekornim bosanskim, a ja mu se zahvalim na besprijekornom hrvatskom. Pa tko je tu Bosanac, a tko Hrvat? Slično mi se dešava kad hodam Beogradom ili Podgoricom – govore mi da bi ovo trebale biti strane zemlje sa stranim narodima, ali ja ih cijelim bićem osjećam kao svoje.»
U drugom dijelu knjige O bosanskom jeziku…, objavljena je i polemika koju je ovaj professor vodio s nekim intelektualcima Bosne, iako možda njoj ovdje nije bilo mjesta, nego u nekoj posebnoj knjizi. Na Riđanovićeve ideje i pogled na jezik/jezike posebno su burno reagirali Hrvati iz Bosne, jer je Riđanović tvrdio da u Bosni nije bilo Hrvata sve do kraja 19. vijeka, a jezik do tog doba (za sve stanovnike i pripadnike raznih religija) zvao se Bosanski. Ono što je meni moje vlastito istraživanje istorije i jezika pokazalo i dokazalo, jeste da je ova Riđanovića tvrdnja tačna, i da ne može biti drukčije nego tako. Bilo je istina katolika u Bosni, ali oni postaju Hrvati tek u 19. v. Nepobitna je činjenica je da od tog doba katolici Bosne postaju definitivno Hrvati, a pravoslavci, Srbi.
U turskim osmanskim dokumentima pisanim odmah nakon osvajanja Bosne na osmanskom turskom jeziku, pa i kod pjesnika iz Bosne koji su pisali na osmanskom i na maternjem slavenskom jeziku, pominje se samo bosanski jezik, bosnevi, a ne bošnjački, kako danas tvrde neki Srbi i Hrvati, i kako danas i Turci, pod utjecajem nove politike, pišu za jezik kojim se govori u Bosni: Boşnakça. Bošnjački jezik nije kao takav nikad postojao, iako su se svi stanovnici zemlje bez obzira na religijsku pripadnost zvali Bošnjacima. Katolici iz Bosne (franjevci) pisali su svoja djela prvo na latinskom, a od 17.v. i na bosanskom jeziku. Prvi pisac na bosanskom bio je Matija Divković koji je štampao svoja djela na ćirilici. Kad Austrija osvoji Bosnu, ona će uvesti politiku zavadi pa vladaj. S jedne strane će pokušati uvesti zajedničku, bošnjačku naciju za sve stanovnike, a s druge strane, ukinuće naziv bosanski jezik i podijeliti Bosnu, nazvavši je prvi put u istoriji Bosna i Hercegovina. Pitanje koje se javlja jeste zašto zemlju nisu nazvali po svim sandžacima – administrativnim jedinicama koje su tu postojale tad, tj. prije austrijskog osvajanja Bosne. A tada je postojalo 8 sandžaka. Hercegovina, nekadašnji Hum, bio je sandžak, kao i Kliški, kao i Zvornički, Požegački, Lički, Bihački, Pakrački. Zemlja se u stvari trebala zvati, «pravilnije»: Bosna i Bihač i Zvornik i Lika i Požega i Pakrac. Duže, ali ispravnije. Ne, baš u potpunosti! Jer nakon aneksije Bosne, zemlja je izgubila dijelove koje je imala za vrijeme Osmanskog carstva i za vrijeme bosanskog kraljevstva: dio Slavonije, Dalmacije, Like i Srbije.
Već sam pomenula da je bilo bosanskih pjesnika u Osmanskom carstvu i Bosni koji su pored tog što su pisali svoje Divane na osmanskom jeziku, pisali i na slavenskom, bosanskom. Takav je i Kaimi Baba pjesnik iz Sarajeva iz 17. vijeka. Njegova specifičnost, ali ne samo njegova i njegove poezije jeste da u Divanima na osmanskom turskom nailazimo na niz riječi i sintagmi iz bosanskog jezika, a u alhamiado poeziji pisanoj na bosanskom jeziku arapskim pismom, nalazimo riječi preuzete iz turskog osmanskog jezika. Zato ni jedan Turčin nije mogao nikad proučavati ovu književnost, jer Turci nisu znali naš jezik, iako specijalistima za osmansku književnost, kao što je bio Mehmet Čavušoglu, nije bila nepoznanica postojanje ove literature. Uz to sam, radeći na divanima Kaime Babe (riječ je o dvije poetske zbirke koje je ostavio iza sebe), nailazila na takve stare slavenske bosanske riječi kojih nema ni u jednom rječniku sva tri, ili četiri današnja jezika. Jedna od tih riječi je povrziti, koja se javlja u njegovoj alhamiado poeziji. Napokon, treba znati čitati arapske rukopise, da bi se prepoznali i razni turcizmi koji su iz tri orijentalna jezika, turskog, arapskog i perzijskog prelazili u naš jezik, i prilagođavali se njemu, postajući i ostajući i dalje bosanskim jezikom.
U vezi s tim, Rođanović u svojim tekstovima će reći i ovo: “U današnjem svijetu višestruko uvećane komunikacije između naroda s različitim jezicima, svi narodi uzimaju riječi iz drugih jezika ali ih izgovaraju na svoj način, i one vremenom postaju neprepoznatljive kao strane riječi. Romski narod živi u skoro svakom dijelu svijeta, i uvijek preuzima veliki broj riječi iz jezika zemlje u kojoj je nastanjen. Sve te riječi se izgovaraju glasovima romskog jezika i gramatički ponašaju prema pravilima romske gramatike, što ih poistovjećuje sa “pravim” romskim riječima; ipak, i pored jako velikog broja “tuđih” riječi, i Romi i ne-Romi zvati će taj jezik romski. (…) Preko 80% punoznačnih riječi u sljedećim rečenicama uzeto je iz engleskog: Sada ću daunlodirati ova dva fajla i apdejtati definicije tvog antivirusa. S ovog sajta se šeruju krekovane aplikacije i novi apdejti. Ovaj softver bi trebao očistiti sve trojance, spajvere i malvere. Na kojem jeziku je napisan ovaj tekst? Naravno, na bosanskom (što znači i na ostala tri naša „jezika“). Zašto? Zato što bi, kad bi se čitao, bio izgovoren glasovima našeg jezika, i zato što se u njemu strogo poštuje morfologija i sintaksa našeg jezika. A ako gornji tekst nije uzorak engleskog, onda ni Bosanac koji ima još manji procenat hrvatskih riječi u svom „hrvatskom“ ne govori hrvatski već bosanski.»

http://midhatridjanovic.blogspot.com/