Darija Žilić: Svjetlo i tama

Svjetlo i tama

Budila sam se točno u dva sata. Noćima.
Popila sam šalicu toplog mlijeka i čitala povijesne knjige
Do ranog jutra. Oko pet sati, automobili bi prolazili ulicom
Bljesak svijetla zaustavljao se na slikama Smrti i Rata.
Na samoj granici tame i svjetla, utihnule su trublje i zaspali
Su pobunjeni mornari u dalekim lukama.
Možeš li jasno odrediti gdje je prošlost? pita me netko
Znaš li kada započinje nova era? A hladni ratovi?
U rano jutro male se nacije rađaju kao mačke koje izlaze
Iz svojih skloništa. Glasne su, pomalo prepredene.
Ne znam ništa, nakon svih tih datuma i godina,
Napamet učim, bez ikakve empatije: nemojte me pitati
Za uzroke i posljedice. Sve je površina, kao mlijeko, toplo
Kao bijela bomba u listopadskim jutrima.
Na kraju listopada bacila sam povijesne knjige,
Zaspala sam i nisam se budila do jutra.
Nisam više nikad vidjela mjesto gdje tama prelazi u
Svjetlost.