Tomislav Matijević: Katedrala

KATEDRALA

tiho si jezero zarobljene svjetlosti pjesmo tigrova
u golim .dubinama tako neosvojiva kao boginja
preko probodenih zjena u svim linijama čarobno svinuta
neistražena u čelu prašume s kužnim dahom prosjaka
oborena u trnju svijetle muzike čemerna u svim udovima
ti si mlada žena ustrijeljena mirisom korijena
tvrda ljepota što zvoni u svim zvonicima
u krilu vjetrova htjela bi biti smisao oluje
pod batom noći razvedena u sve obale bez pristanka
suluda brodico nasukana u platnu buduće plovidbe
dozrijevaš kao cvijet u polju nudeći svoj jasni besmisao
u ponoć ti si vampir što blistavo kruži opijen krvlju naroda
na mrzlom dnu raspredaš svoj tih i očaj nedirnutog sedefa
pupoljče moj nerazumni na oblom stolu svitanja
kud bi tako visoko (preko svojih tornjeva
žuti smaragdu užasa zatvori svoje rijeke u stare utrobe
već stiže zvonjava nagih konjanika što tragaju za tobom
budi gorda pjesmo tigrova, kad napnu lukove
skladna u vrtoglavom padu kad bi razrežu žile i vratove
ne :boj sé orne krvi što ti već urla u venama
kao prastaro stablo razapni svoj uporni rast u sve vrhove