Božica Jelušić: MEĐUVRIJEME ILI PRAVI ŽIVOT

Za MZW s poštovanjem

Međuvrijeme je naše najživlje, najplemenitije i najsadržajnije vrijeme.
Možda upravo stoga, što mu dajemo tako malo značaja, ne posvećujući mu pjesme, poslovice, semantičku pozornost, te ga guramo na marginu očekivanja i formalnog neispunjavanja. Ono u pravilu, dolazi između dva važna trenutka, kad smo nešto započeli i stremimo dovršiti; kad vjerujemo da će nam se nasmiješiti sreća, okrenuti list sudbine, da će nas za veliku ulogu odabrati ili barem naš dosadašnji ulog i trud prepoznati na pravim mjestima. Često se međuvrijeme doima kao “mutna, plitka lokva” između dvije osunčane staze, kao razliveni dani između ponedjeljka i subote, kao čekanje na vrhu prstiju pred prozorom iza kojega puca pogled na naš željeni Eden, ispunjen čežnjama i uživanjem.
Da, međuvrijeme, između slijetanja aviona i zagrljaja, između rokova natječaja i proglašenja rezultata, između mučne pretrage i objave da smo ponovo amnestirani, pokrpani, vraćeni životu i sebi, barem u promilima. Onaj zvuk zvona u školskoj zbornici, koji oglašava tvoj slobodni sat, ona čudna obuzetost idejom da će uskoro nastupiti “pravo vrijeme” za stvari kojima vrijedi dati cijelo svoje srce i svu svoju predanost! O, kakva zabluda! To je jedna od samoodrživih iluzija, to su ona tri dima poslije kojih ipak ne dolaze “žuti oblaci” (gde su, gde su?), jer takvo apsolutno vrijeme pripada samo bogovima i višim bićima, oslobođenim karmičkih uza i spona. Samo oni dišu i opstaju u sporosti, u kuglastoj dimenziji vremena, gdje je svaki trenutak nabijen potencijalom besmrtnosti, milijunima mogućnosti.
Mi, međutim, živimo međuvrijeme, zarađujući kruh svagdašnji, pišući na koljenu, mrmljajući sebi u bradu dok tražimo ritam buduće strofe, mi plačemo u nekom kutu gdje nas ne vide, da bismo u “pravi čas” pred lice javnosti izašli sretni, obasjani, bezbrižni, kakve nas prijatelji očekuju a protivnici žučljivo jedva podnose. Mijenjamo se između dvije ljubavi, u međuvremenu, biramo stranu, rješavamo se stare kože i navika. Gubimo zanimanje za politiku, oglašavamo kraj velikih rasprodaja, nabijamo formu i kondiciju, ako se netko sjeti provjeriti naš navodni skok na Rhodosu. Međuvrijeme, mimetičko vrijeme, lišeno ritualnosti ali ne ispražnjeno od sadržaja! Sve je u preletu, sve u pružanju ruke i grabljenju, sve u poluletu iz kojega se (u međuvremenu!) vinemo i do konačne visine, a možda i ne znajući da je baš to naša posljednja granica.
I nema tu velike poante. Jedino što si doista želimo, u žurnom protjecanju, dok završavamo ovaj slučajni tekst, jest da se stvori prigoda, kako bismo se vratili “prekrasnoj želji mojoj i mjestu moje želje”, ako u međuvremenu, avaj, ona nije odustala.

4. siječnja 2015., Flora Green