Boba Đuderija: Dokle…

Svako jutro, pretpostavljam više nesvjesno nego svjesno, stvorim jedan mali balon i u njemu pijem kavu. Taj balon je mjesto spokoja i u njemu sve djeluje normalno i uobičajeno. Pijuckam kavu, mirna sam, onako kako smo mirni dok još nismo potpuno budni. U skrolanju po internetima izbjegavam naslove koji bi me prenaglo probudili.
Taj spokoj koji si organiziram svako jutro traje oko pola, do sat vremena. On mi valjda služi da udahnem dovoljno duboko prije nego napokon kliknem na vijesti. Tamo ću vidjeti da je u Petrinji, u padu s krova, poginuo čovjek, da je nekoliko vatrogasaca ozlijeđeno, da se i Zagreb i Petrinja opet tresu, da se trese i Posušje, od boli i nezamislivog užasa nakon smrti osmero mladih ljudi, djece takoreći.
Tad se moj balon rasprsne i ja se pokušavam snaći, skamenjena, nemoćna i zbunjena pred tolikom količinom ljudske nesreće. Pola sata, do sat vremena svako jutro traje moj, makar i lažni, mir. A koliko njih zadnjih dana nemaju ni toliko, nemaju niti ono malo predaha da se pomire, da shvate, da procesuiraju… Tad pogledam gore prema nebu od kojeg nikad nisam ni očekivala puno, pa u sebi bijesno ponavljam pitanje “Dokle više, DOKLE?”. Znamo i ja i nebo da je pitanje retoričko i da ljudska nesreća traje otkad traje i ljudska povijest i da će tako biti zauvijek i da nesreća i stradanja nisu pitanje ni pravde ni nepravde, ni zasluga, niti vjere niti nevjere, nego banalne slučajnosti, tj. pitanje gdje si se u određenom trenutku u životu zatekao, i to je sve. Jesi li krenuo na put pet minuta prije ili kasnije, jesi li se rodio u Petrinji ili u Splitu, jesi li…
Nikakve pravde tu nema, niti je ikada bilo niti će je ikada biti. I upravo zato čovjek se ne može ne začuditi pred bahatošću i samouvjerenošću nekih ljudi koji misle da imaju i znaju formulu za sreću, onih koji znaju što bi bilo bolje i pametnije da su neki drugi ljudi napravili, što bi bilo da je bilo, ja bih ovako ja bih onako… Ma ne bi ti moj čovječe ništa bolje niti pametnije, razlika između tebe i onoga tko se topi u nesreći je samo u tome što se on topi u nesreći a ti ne, i to nije stvar pameti, vjere, poštenja nego geografske slučajnosti. Jako loše stvari se događaju i jako dobrim i jako lošim ljudima, bez ikakve razlike.
To je porazna pomisao. Blago onima koji vjeruju da to funkcionira po zaslugama.
Jedino što meni pomaže, bar malo pred takvim saznanjima, je ona moja prva kava ujutro i onih pola, do sat vremena sa samom sobom i svojom još neprobuđenom glavom. Jedino nad čim mi se čini da imam nekakvu kontrolu, je količina šećera kojim ću zasladiti tu kavu.
Sve što mi poslije toga dođe, uglavnom nije stvar moje pameti, nego čiste jarčeve sreće.