Petra Sigur: Sisak, u centru potresa

Fotografija: Željko Rakarić

Dakle, najveći šok u životu od rata. A bila sam ovdje čitavo vrijeme okupacije. Gradovi Petrinja, Sisak i Glina s okolnim selima, opet su masivno stradali, sada gore nego ikada. Jučer nakon podneva kad se počelo tresti bila sam na poslu, u knjižnici. Ujutro smo još potreseni i svatko na svoj način materijalno ranjeni s prva dva potresna udara već zbrajali štete i povjeravali si dojmove zastrašenosti, plašljivo uvjereni kako je to najgore.

Ljudi su navečer pisali da su im životinje ljubimci uznemirene i to me držalo opreznom više od bilo koje ljudske objave. Noć prije puhala je fijukava, zlokobna južina, Mjesec pak tupo zurio svojom punom glavom kroz koji god prozor bih pogledala, a Sunce se nakon izlaska po atmosferi razlilo nekakvim bolesnim žutilom koje mi je piljilo u oči dok sam zaključavala ulazna vrata pri odlasku na posao. Svejedno, planirala sam kako ćemo pomoći starcima čiji je zid kuće zabrinjavajuće napukao.
Ostavila sam kćer unutra da spava do kasno, na praznicima je, a sina odvezla u vrtić. Ljudi su dolazili, posuđivali, vraćali i produživali knjige kao i obično, a onda je u zamahu rutine počelo drhtati. Izletjelo je nas troje mlađih djelatnika u prizemnom dijelu prostorije instantno van saplićući se o vlastite noge dok su se po nama i uokolo rušile police i ispadale knjige. Ljudi su iz okolnih zgrada izvirali poput vode, a na samom izlasku kroz vrata zatekao me tresak zida prekrasne zgrade gradske vijećnice.
Trčali smo kroz oblak podignute prašine u travu drvoreda, što dalje od zgrade. Bespomoćno se okretali za sobom svjedočeći kako ruši sve što poznajemo. Svijala sam se u koljenima, grčila lice i psovala u panici na sav glas. I onda je prestalo, relativno brzo. Na poslu sam, znam, unutra je sve porušeno, no zgrada se drži, ništa s nje nije ispalo, čuju se glasovi razočaranja kroz male balkone radničkih garsonijera iznad, ali jedino o čemu razmišljam su djeca i roditelji. Za svoju kuću znam da je dobro, jer je mlada, no dijete je samo i brine me kako je reagirala. Sin je u novoizgrađenom vrtiću s tetama, računam, ona je primarna. Starci su mi u primisli sa strepnjom, mjesto je udaljeno i vjerojatno jače udareno. I ta njihova već oštećena kuća… Utrčavam natrag unutra, zaobilazim i skačem preko razbacanih stvari i knjiga, s radnog stola grabim mobitel, s naslona stolca jaknu i ruksak sa starog abecednog kataloga. Već u trku natrag van, sjetim se stika sa svim tekstovima, okrećem i vadim ga iz računala.
S kata se spušta stari profesor latinskog iz gimnazije koji svakodnevno boravi u knjižnici desetljećima, mirno, sa spremljenom aktovkom. Istovremeno prilazimo zidiću s klupom ispred ustanove i dok on nešto mumlja, kopam ključ od auta i opet psujem život i pičke materine. Svoj rodni grad u ovakvom rasulu nisam nikad ni zamišljala. Tko bi?, svatko normalan izbjegava zlo. Provlačim se kraj razrušenih fasada, razbacane cigle, crijepa i dijelova krovišta po trotoaru, uz rub ceste kroz ošamućene, napola dezorijentirane stanovnike što gledaju uvis, u odlomljene grede i prijeteće ruševine. Mobiteli su u rukama, na ušima, ali veze ne rade.
U trku prema autu ne mogu dobiti svoje. Promet je u kaosu. Dok sam parkirala prije odlaska na posao, instinktivno sam gledala izbjeći svaki zid ili građevinu u blizini, da nam barem auto ostane. Brine me kako ću se u općem metežu probiti do kuće, no ljudi se i u ovom ludilu nekako organiziraju, propuštaju jedni druge, semafori ne rade, paze na prednost i oprezno voze u rastućim kolonama. U ulici ne vidim ništa znatnije oštećeno, zaobilazim autom srušene dimnjake i susjede koji se međusobno tješe. Kuća mi u vidokrugu osvane cjelovita, banem unutra, stvari leže po podu razbacane i razbijene, kćeri nema. Pogledam na sat i sjetim se da je baka koja ju je trebala pokupiti zajedno s bratom iz vrtića i odvesti k sebi, sigurno došla ranije. Ponovno zaključavam kuću i autom se provlačim preko gradske zaobilaznice u drugi kvart gdje su mi djeca, nadam se. Veze su i dalje prekinute. Iz auta, kao u kinu ili snu, posvuda gledam štetu i uplakana lica. Djelatnice velikog trgovačkog centra udaljuju se iz njegove sive kutije u crvenim prslucima i kutama vidno zgrčene. Svuda jednako, popadale cigle, oštećeni krovovi, zdrobljeni dimnjaci koje na cesti uz druge aute i ljude treba zaobići. Huh, djeca su tamo, dobro je, čekaju s bakom, djedom i njihovim susjedima na livadi. Zaglim ih i viknem muževoj mami da idem svojima, neka ih čuva.
Kolone auta prema centru sve su gušće, nekoliko policajaca usmjerava promet i brani put prema staroj jezgri koja se sablasno približava sve većim hrpama ruševnog materijala. Moram nekako doći do bilo kojeg mosta, prijeći Kupu, pitam se i kako ću preko Petrinje do svojih, tamo je sigurno bilo gore. Na Novi most kroz grad ne mogu, još je u rekonstrukciji i uzlazna traka je otprije zatvorena. Ipak se provozim Prvom ulicom unatoč slutnji da neće biti prohodno u smjeru Starog mosta. Naša stara gradska jezgra u Rimskoj ulici je jeziva. Nema visoke kuće koja nije teško oštećena ili u gornjem dijelu srušena. Na jednosmjernom traku do sebe prolazim kraj krovom zdrobljenog kamioneta. Navirujem se unutra, ludom srećom nema nikoga. Na stari, cigleni most, simbol grada, uzlazim sama, od drugih u autima nikoga.
Prolazi mi kroz glavu, jel’ uopće siguran, i taman tad uočavam veliku prazninu, rupu na mjestu njegove crvene, bijelim kamenom obrubljene ograde. Stari most, Stari most je teško oštećen, jebote! Kroz spušten prozor čitavo vrijeme lovim tuđe izraze. Toliku jednoličnost grča, praznine i zabrinutosti vidjela sam samo na televiziji u filmovima katastrofe. Do Petrinje promet se zgušnjava, no ipak teče uz zvukove sirena.
Mobitel napokon propušta signal i javlja mi se mama čvrstog glasa. Dobro smo, veli, uspjeli smo pobjeći, ali kuća nam je srušena, nemamo više ništa.
Ponovno Sisak, Petrinja i Glina, ratno stanje i rušenja. Ali daleko gore, daleko gore nego ikada. Pedeset puta, vele seizmolozi, jači potres od onog proljetnog iz Zagreba. Ponovno ista, jadna, izranjavana, nikad do kraja obnovljena niti približno jednaka mjesta onima otprije rata.
Pitaju me sa svih strana jesmo dobro i da li smo se primirili. Treslo nas je čitavu noć i evo sad ujutro u postepenim udarima preko četvorke prema ljestvici Richtera. Teško se opustiti i smiriti u takvoj atmosferi, a o podrazumljivoj obnovi tek ćemo razmišljati. Zasad se krpamo u nadi kako smo prošli najgore. Ako želimo u Hrvatskoj ponovo imati ove gradove, morat ćemo zapeti mjesecima, godinama, usmjeriti priljev novca da se nadoknadi, jer ni nakon rata nismo u tome do kraja uspjeli.
A o zaboravu i snalaženju samih o sebi kad najgore prođe, nećemo ni govoriti. Da se ne ostvari.
Zato vi najbliži koji jučer i danas postate fore, pošalice i razbibrige, mijenjate ulickane slike profila i činite se opuštenima, svaka čast, ali razmislite o prioritetima. Za svaki slučaj..

Fotografija: Željko Rakarić