Mačja vremena
Rasli smo iz nafore.
Djetinjstvo nam bješe vinova loza
u kome je sazrijevalo mlado vino našeg neba.
Rasli smo u jedno takvo vrijeme
kad smo ujutro mogli kupiti vruću lepinju odnauta,
ili noću odlaziti u ljetno kino obraslo u bršljan.
Gledali smo filmove Tornatorea
i bili smo djeca nalik djeci iz filma.
Nismo znali što je fašizam,
o komunizmu mislili smo da je vječan,
a obožavali smo glumiti mafijaše.
Najomiljenija scena bila nam je
puniti usta debelom Oliju
komadima bijelog socijalističkog kruha,
a on se nije bunio, jer je stalno bio gladan.
Na ljetnom, provincijskom filmskom platnu,
Amerika za nas bijaše – Marilyn Monroe
koja se uzdizala kao statua slobode.
Ispod haljine zadignute vjetrom ona nam je
otkrivala kolonizaciju
Ludog konja, Bika koji sjedi i glumi samog sebe
i psuje
u cirkusu koji se uznosio do gaćica u kojima
nema mjestaza djecu Čejena, odnjegovanih brižnom ljubavlju
svojih majki
kako bi bila pobijena kao male mete zafrljačene u
zrak.
Nije bilo mjesta ni za građanske ratove,
prohibiciju
gangstere s mašinkama, nego samo za brčiće Chaplina
i dva prsta s kojima zatvara uši
da se ne bi razbudio lav –
kameno lice Bustera Keatona
i kuća koje obrće bura,
a on nikako da potrefi vrata,
mjesta, samo za marsovce Orsona Wellsa
s kojima je izvršio radio-invaziju
jednaka strahu od hladnog rata.
Nema mjesta u gaćicama Monroe ni za Bumbarov
let helikoptera u apokaliptičnom napalm-napadu,
ni za podzemna skladišta sa interkontinentalnim
raketama,
nego samo za džedaje iz zvjezdanih ratova
koji u svojim mislima
drže zastavu slobode usred mraka svemira.
Porasli smo iz nafore[1], postadosmo i demokrati,
i devet mačjih života potrošismokako bismo
preživjeli,
ali niko ne voli sjećati se smrti između njih.
Ostalo mi je samo sjećanje kad se moj djeda
Karlo emigrant
vratio iz Amerike s crnom limuzinom
i s jednom rusokosom plavom djevojkom,
Govorio nam kako je Marilyn Monroe,
a mi dječaci
bespogovorno smo mu vjerovali,
jer smo je prepoznali po gaćicama,
kad smo namjerno podmetali jedni drugima noge i
padali ispod njene suknje.
Nafore - grčka riječ komad posvećenog kruha koji se u pravoslavnoj crkvi dijeli poslije liturgije (vjerskog obreda-mise)
Strijela
dugo već živim
sa strijelom koja putovala je danju, a pogodila me u noći
i pitam se
koliko vremena i daljina još treba proći
kako bi me pronašla
i kao strijelu od luka svog odapela, o smrti,
dugo već
jedna noć u meni te čeka
da tu strijelu iščupaš
koja korijene u meni je pustila
i krošnju raskošnu raširila
sa jednom pticom selicom
koja slijeće joj u grane glasnih žica
i pjeva mi da proljeće već je,
da proljeće već je...
Apokalipsa
Čekamo li da nam se jave skriveni satovi,
zamišljamo li ključeve
pomoću kojih ćemo izaći iz vremena
Je li dovoljno kažiprstom puls napipati,
biva li noć tamno tijelo nad našim srcem,
osvjetljava li nam nesanicu jutro,
cvrkuću li nam misli sa pticama
poredanim kao note u arhitekturi šume
U kakvoj li nam proporciji raste tlak
usred zidova krvnih žila,
ako nas izvana, od ruba svemira do zemlje,
po samo jednom kvadratnom centimetru
svakog trena pritišće jedan kilogram zraka
Hoće li nam pobjeći sobe od kuća
i u panici gradovi niz ulice,
hoće li nam pobjeći zrak ovog vremena
i rijeke i vonj leša na suhim koritima
Hoće li taman biti Bog na kraju neba
kao zvjezdana ameba što nam sabire um
milionima godina od početka sanjarenja
Hoćemo li oblačiti odrano sunce,
sa morzeovim pismom na roletnama
i posljednjom molitvom kao zmijskom košuljom
iz koje se izvukao reptil apokalipse
Biva li noć beskrajno tijelo nad našim srcima,
hoće li nam osvijetliti nesanicu jutro,
hoće li nam cvrkutati misli s pticama
poredanim kao note u arhitekturi šume
Borče Panov je savremeni pesnik, dramski pisac i esejist. Rođen je u Radovišu, R. Makedonija. Diplomirao je na Filološkom fakultetu makedonski jezik i književnost u Skoplju 1986. Član je Udruženja pisaca Makedonije od 1998 godine (sada je i član presedništva društva), kao i predsednik međunarodne pesničke manifestacije “Karamanovi pesnički susreti”. Autor je11 pesničkih knjiga: Šta je Čarli Č video iz naopačke (1991), Ciklonsko oko (1995), Stop Čarli (2002), Takt (2006), Gatanka od stakla (2008), Bazilika rukopisa (2009), Zaumna vecera (2012), VDAH (2014), Ljudske tišine(2016) Uhanija (2017) I Gločka (2019). Pet njegove pesničke knjige su bile u najužem krugu za najveću književnu nagradu za poeziju „Aco Šopov„ kao I za nagradu “Braca Miladinovi” na Struskim vecerima poezije u Makedoniji. Autor je i osam alternativnih pijesa -“Peto kalendarsko doba” (2000) ; “Grad dvojnik”(2001); “U sred sokaka – slepa ulica” (2002); “Homo sapunens” (2004); Uhvatite mjesecara (2015); Podeljen od sopstvenog nosa (2006) I Ljetni bioskop (2007), kao i više eseja. Zastupljen je u više antologija u Republiku Makedoniju, kako i u Antologije i Zbornike u balkanskih zemalja, kao u svetu (Spellbaund Manila-Filipini 2012 g.Ukraina 2013, Locutio, Ljubljana Slovenija, “Gli amici di Guido Gozzano” Italija, u Ukrajini 2013, u Ruminiji Genezis Viziluar 2014 I Gate of Poetry 2017, ASIAN SIGNATURE 2015, Калкута – Индија i dr.). Njegova poezija je prevođena na engleski, nemački, francuski, ukrainski, katalonski, italijanski, rumunski, slovenački, srpski, hrvatski, mongolski i bugarski jezik.
Krajem 2016 godine u Bugarsku je izasao dvojezicni izbor njegove poezije na makedonskom I bugarskom jeziku “Castice hematita”, au 2017 prepjev njegove knjige “Vdah” na slovenackom jeziku u izdavacku kucu “Maus” iz Maribora. Krajem 2018 izasao je izbor njegove poezije na srpskom jeziku “Brijanje balona” u izdanju UKS Srbije, a pocetkom 2019 izasla je I njegova knjiga na bugarskom jeizku “Fotostiheza” . Prevodjen je na 25 jezika u svetu. Dobitnik je više kniževnih nagrada: Nagrada „Mlad Borec„ za najbolju debitantski knigu između dve Struške večeri 1991, Zlatna Plaketa Karamanovih pesničkih susreta 2006 g. Najbolja pesma Udruženja pisaca Makedonije za 2003 i 2010 u okviru Međunarodne pesničke manifestacije Praznik lipa, Najbolje pesme na međunarodnim festivalima Melniški večeri poezije u Bugarsku, Književna plovidba u Strugi 2013 i dr.
