Aleksandar Horvat: NE, NIJE KRIVA GODINA

Fotografija: Melebourne Thatre Company

Visi mi nad glavom ova godina, njiše se poput obješenika, lišena boja i životnih obilježja, želi pažnju. Nevoljko ću zapisati par riječi. Ni jedna nam godina nije bila toliko kriva za sve koliko 2020. Ali to je, priznat ćemo na kraju, za sve naše ljudske nesposobnosti, nesnalažljivosti, nerazumijevanja, netolerancije, i druge ne(vrline), tek opravdanje koje smo jedino pronašli, kad već nismo pronašli način. I ja sam se prepustio rijeci, kriveći i pokazujući prstom na kalendar. Pa sad pomišljam kako sam ipak bio u krivu. Godina je tek komad vremena. Vrijeme je išlo svojim tijekom, od prije prema poslije, noseći od ljudi dodijeljene brojeve i nazivlje za dane i mjesece, nije nigdje skrenulo, izgubilo ritam, niti stalo. Godina je svoje odradila bez greške. Dočekali smo je nepozvanu, s vatrometima, otpratit ćemo je okrivljenu, drvljem i kamenjem.
Jedna istočnjačka priča, kojoj ne pamtim izvor, kaže da smo mi ljudi poput brodova, koji na svom putu zarezuju brazde kroz veliku vodu. Brod i voda su primjereni jedno za drugo, jer voda je smisao broda. U jednom trenutku brod potone, ali ne zbog one silne velike vode koja ga okružuje, već zbog ono malo vode koja je ušla u njega. Brod potone pod vlastitom težinom.
Tako i mi ljudi tonemo, ali ne od silnih nevolja koje su zadesile svijet već zbog ono malo nevolje koju puštamo u sebe. A pritom ne mislim na virus, jer on je tek dio nevolje, dio okoline, dio velike vode.
Ima već par mjeseci otkako sam izbacio iz obzora medijske objave i informacije o nevoljama. Da ne potonem. Ali one imaju svoj život pa se tu i tamo provuku kroz pukotine, malo me nasekiraju ili razbjesne. Tješim se time da je bijes samokažnjavanje za tuđe greške, pa se nevino priberem. No uglavnom sam se štitim tom “ignorantskom” kabanicom. Važna informacija probija se kroz sve. Budem li u opasnosti znat ću na vrijeme. I sad, na kraju optužene godine, osvrnem se u stvarne i virtualne prostore, u okolinu mog broda, i vidim da je cijela civilizacijska priča izmakla kontroli. Ljudi kad su sami, ne paze što misle, a kad su među ljudima, ne paze što govore. Bude se ujutro i smisao života im je borba protiv 2020. i svega što u njoj živi, beskorisno mlataranje veslima, zapomaganje, natezanje praznih jedara. Smislovi života poput stvaranja obitelji, selidbe, uređivanja vrta, čitanja vrijednih knjiga, pomaganja drugima, šetnji prirodom, stvaranja na svim razinama, učenja nečeg novog, svi ti smislovi su dovedeni do apsurda i bespotrebnosti.
Evo, probile su se tako neke galame, ma koliko sam se skrivao, pa pomislim – možda je važno. Pojačala se emisija “si čul, si videl” signala. Dok sam jučer, čisto onako statistički, zbrajao sahrane na kojima sam bio ovdje gdje živim, te male in memoriame koje sam postavio ili pročitao na FB, vidim koliko je važnih brodova s važnim teretima potonulo. Evo, Pero Kvrgić, Lazo Goluža, Zdenka Vučković, Sean Connery, Špiro Guberina, Kirk Douglas, Nikola Novosel Miško, Ennio Morricone, Rajko Dujmić, Slaven Letica, Mladen Kušec, Krunoslav Kićo Slabinac, Tonko Maroević, Mustafa Nadarević, Milka Babović, Kobe Bryant, Vladimir Kranjčević, Žarko Domljan, Eddie van Halen, Vera Zima, Otto Barić… Rekordni gubici, starost, potonuća koja obilježavaju godinu. Ne vidim stasanje njihovih zaštitnika i nasljednika, vidim da gubimo u svim sferama djelovanja. Zato stasaju staratelji o tuđim životima i digitalni paraziti, namečući teme i rasprave: čestitka nekog nogometaša koja je uvrijedila cijeli svijet, zatim lik koji sjedi na praznoj kartonskoj kutiji i koji je “zapalio” internet, lik koji je dobio propusnicu za traženje duševnog mira u crkvi u susjednoj županiji, računica po kojoj Trump još ima šanse za pobjedu, specijalno izvješće “gdje će poznati provesti Božić”, teorija da su oni koji se neće cijepiti desničari, da za nuspojave cjepiva upitate lokalnog soboslikara, čistačicu ili susjeda, prvostupnika obrane i zaštite, te savjet da je češnjak najbolji protiv virusa čiji drugi soj nije opasniji od lukove muhe i tako dalje… Kad to mutno more uđe u nas, ne da samo tonemo, nego bi tonemo otrovani.
Ogrćem se ponovo svojom “ignorantskom” kabanicom, da ne zagrabim nevolju, pa pod nju sklanjam svoj brod, obitelj, dobre prijatelje i normalan život, te pod baterijskom lampom čitam Fromma, “Imati ili biti”, Latinske izreke i poslovice, tu i tamo zapišem koji stih ili razmišljanje, strpljivo čekam unuka, a jučer smo na Netflixu odgledali Clooneyev “The Midnight Sky”, priču o ljudskom progresu koji se nema kada, kamo i kome vratiti. A nije kriva godina.
S kormilom prema zalasku, ljudi i godina mogu početi nanovo. Godina lakše.