Marijan Grakalić: Spomenik domovinskoj kasti

 

Fotografija: Telegram.hr

Svaka nomenklatura gradi sebi svojstvene spomenike namećući im opće značenje. Simbolički i stvarno tim se nastoji pokazati energija vizionarskog blještavila i iskustvo zajedništva potrebnog da bi se održala postojeće društvene podjele, te opravdale egzistencijalne, povijesne i ine nepravde. Spomenik Nenada Fabijanića kako struka navodi, objedinjuje bivši zid boli nekada izgrađen na ćošku Ilice i Selske ceste u Zagrebu izgrađen od cigli, kasnije minimalno transponiran na Mirogoj. Potom se kao bitan element navodi vječna vatra odnosno plamen oltara domovine prvobitno smješten na Medvedgrad u tijeku njegove preskupe obnove iz želje da se takvom simboličkom elementu doda historički kontekst. Doduše, i ovo mjesto gdje je sada spomenik postavljen na Trg Stjepana Radića (prije Revolucionara), bio je predviđen za kip Josipa Broza Tita.

Sam slavoluk, za kojeg se ocjenjuje da je rađen u maniri minimalističke monumentalnosti navodno bi trebao, budući da ima tri cjeline, dva potpornja i gredu, simbolizirati jedinstvo povijesne Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a da bi to bilo tako, moglo se izgraditi bilo što od tri djela, ili tek nacrtati grb Trojedine kraljevine. Uglavnom, lupetanja o simboličkim značenjima mogu biti svakakva, ali sam izgled spomenika ipak ponajprije asocira na tramvajsku ili željezničku postaju pa bi bilo bolje da je to spomenik prvoj tramvajskoj stanici ili čemu sličnom. To bi tada bio izraz moderniteta i emancipacije, kulturne i političke, od idejnih i previše općenitih asocijacija.

U odnosu na spomenike iz prijašnjih vremena, npr. Meštrovićeve Zadužbine kralja Petra prvog Ujedinitelja, danas Džamija, ili pak Bakićevu ”Razlistalu formu” koji je pravi i svjetski iskorak prema modernizmu i apstrakciji, te recimo Džamonjinom Spomeniku revoluciji (nažalost srušenom) naroda Moslavine, koji jest istinski dinamičko monumentalan, ovaj zagrebački pokušaj Spomenika Domovini djeluje ustvari zaostalo u stvarnom i u umjetničkom kontekstu.

Treba pojasniti. Tradicionalna konstrukcija spomenika samo ponavlja obrazac koji se na razne načine replicira već tisućama godina, ali umjetnička snaga izražaja je stvarno minimalna, gotovo kao da je i nema. Ako ostavimo sa strane simbolička, ideološka i druga značenja, gledajući taj spomenik on može biti bilo što neovisno o nom što se želi da on predstavlja. Umjetnik nije učinio ni minimalni napor ka autentičnosti. To se valjda očekuje od turističke zajednice i njezinih prospekata.
Dalje; šteta što se nije više razmišljalo o metaforičkom i historiozofskom kontekstu. Očito je želja vladajuće kaste da se spomenički podiči bila jedina i najbitnija svrha cijelog tog projekta. Šteta. Ideja da se stan kao pravokutnik izdigne iznad zemlje potiče još iz mlađeg kamenog doba. Njegova je preteča nomadski šator. Stoga i ti rani stanovi u svom središtu imaju vatru. Od te ideje potiču brojni kasniji slavoluci iz povijesnog razdoblja, naravno, svi oni nose obilježje svoje epohe i društva u kojima su nastali. Ovaj naš spomenik, sterilan kakav jest, vodi nas natrag, u tragična društva i epohe, u vrijeme oktroiranog intelektualnog života u kojoj bitne stvari određuje tek moć ličnosti. (Preko puta ulice je kip prvog predsjednika, Franje Tuđmana.