Đurđa Knežević: Humani fašisti

Hrvatski povijesni muzej je, u povodu Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, na svoje  facebook stranice stavio fotografije iz fundusa, na kojima vidimo ratne vojne invalide NDH pri izradi dječjih igračaka. Još dodaju i objašnjenje da su fotografije preuzete iz Odgojnog odjela Ministarstva oružanih snaga NDH, 1945. Gledamo, dakle, fašističke vojnike s invaliditetom kako izrađuju konjiće, ptičice, zipke i slične igračke za nježnu, nevinu dječicu. Pitanje koje treba odmah postaviti jest kad ste posljednji put vidjeli takvu bolesnu, grotesknu perverziju? Ulaženje u spekuliranje da li su autori/ce neuke/i, ili su fanatizirani (u ovom slučaju fanatični ljubitelji fašističke tvorevine NDH) te stoga s prilično ograničenim misaonim sposobnostima. Možda autori/ce misle da je, za one koje se eto odabralo da budu modeli, slika humanosti, za prava invalida, irelevantno to što su u ratu radili (prije nego su ih je i same pogodio invaliditet)? U tom slučaju imamo posla sa teškim političkim idiotima. Možda su, opet, naumili onako primitivno se našaliti kako jedino znaju, pa podmetnuti smrdljivi politički mućak i praviti se da ne shvaćaju prigovore, jer na koncu ovi jesu osobe s invaliditetom, sad nije bitno što su fašisti, pa još i u odgovarajućim uniformama i legitimirajućim znakovljem na njima. Što god to društvo mislilo, što god, kakvu god budalaštinu naveli kao razlog (sakrivajući ono što bi im stvarno moglo biti na umu) što su eto odabrali baš fašističke vojnike da odglume humanost, nikako ih se ne smije ignorirati, jer, ili ništa nisu shvatili i ništa naučili, ili su itekako svjesni što čine, koje su reperkusije toga što čine, a one su veoma opasne po zdravlje društva. Muzej je javna, obrazovna i odgojna ustanova, uz škole važan su faktor odgoja i obrazovanja svih naraštaja i stoga im je odgovornost ogromna. Oni pak, kao u ovom strašnom slučaju autori/ce i dakako, odgovorne osobe Muzeja, koji nisu u stanju shvatiti vlastite postupke, dimenziju zla koju promoviraju, posljedice krajnje pogrešnog, nedopustivo pogrešnog djelovanja, njih treba maknuti s mjesta koje im omogućuje da to čine i mogu nadalje činiti. To je u stvari veoma jednostavno. Ministarstvo kulture ima ingerencije da sankcinira ovakve stvari. Vlada ove tužne zemlje koja je nastala na antifašističkoj borbi pa o tome ima koja i u Ustavu, također može veoma jednostavno otkloniti ne samo ovaj jedan slučaj već ima puno veću moć zakona, kojih se eto, samo treba pridržavati.

I na koncu, što, tobože, nisu shvatili autori/ce Hrvatskog povijesnog muzeja? Što im je to promaknulo uz sve formalno obrazovanje (za te poslove studiralo se naime povijest)? I opet, jednostavno je, samo treba biti (sad ide teži, za autore očigledno nesavladiv dio): inteligentan, znanstveno kritičan, s razvijenim društvenim kriterijima i osobito vođen humanošću. Naime, vojska, bilo koja vojska, najveći je, sustavni, svjesni, namjerni proizvođač osoba s invaliditetom. To im je u opisu posla, tome se, osim ubijanja, svjesno teži, tome ih se podučava. A kada se sudjeluje u borbenim aktivnostima u kojima se nastoji osakatiti druge, ozljedama i invaliditetu su izloženi svi.

Invalidnost koju i kako ju vojske proizvode, ni u kom slučaju nije (u nakani) izjednačiva s invalidnošću stečenom nesrećama na radu, u prometu isl., jer ovim potonjima nekome nanijeti invaliditet, nije cilj. Vojsci, vojnicima jest. Staviti dakle vojnike, pa bili oni i sami osobe s invaliditetom (a nije teško pogoditi kako su ga stekli i kako su prije nego su ga stekli učinili mnoge druge invalidima, ako ne i ono najgore), da budu model, nježna slika humanosti puna brige za dječicu…, koju dječicu? Čiju?  Naime, lako je moguće da su neki od tih milih likova sudjelovali u, recimo, ‘čišćenju’ stanovnika na Kozari, pri čemu je stradalo mnogo djece; smrtno, kao siročad, a mnogi, sasvi sigurno i kao  – djeca s invaliditetom!

Hrvatski povijesni muzej podsjetio je i na Europsku strategiju za osobe s invaliditetom 2010. -2020., koja između raznih ciljeva, navodi i “postizanja punog i jednakog uživanja ljudskih prava”. Ima li netko tamo tko ima gram mozga i koji gram humanosti, empatije, misli li itko tamo o onome što čita? Da se ne radi o jadnoj zemlji Hrvatskoj, ne bismo povjerovali da je takvo što moguće. Hajde, onaj afrički Adolf Hitler, ali „srce Europe”, „predziđe kršćanstva”, „blagost u srcima Hrvata”, Gospa, alkari…

Ima li bolesnije perverzije od ovog što nam je uprizorio Hrvatski povijesni muzej? Teško.