Marijan Grakalić: Poezija na društvenim mrežama


Esejistička literatura u nas uglavnom zaobilazi fenomen poezije i književnosti na društvenim mrežama prepuštajući taj prostor pamfletima koji ne mare za to da bilo što bitno kažu o tom problemu, osim što služe za obračunavanja s neistomišljenicima, propagiranje vlastite koristi ili pozicije nekog od književnih klanova (interesa) kojima se pripada i za blaćenje nemilih im autora i književnih kritičara. Dapače, čak i cijelih trendova koji se stalno formiraju na mreži. Tako se cijeli fenomen simplificira i svodi na epizodnu karikaturu, bez ambicije da se ustvari zbog ičeg drugog piše i razmišlja o toj uistinu važnoj i bitnoj pojavi suvremene književne i poetske produkcije.

Nedozrelost u pristupu fenomenu nije očita samo u onih koji su u poetsku i književnu domenu nažalost tek zalutali, bez obzira na kvantitetu i tako nerelevantne produkcije, nego se iščitava i u brojnim ”komunikološkim” raspravama koje sve na svijetu pa tako i društvene mreže svode tek na oblik masovne komunikacije, pa im iz vida izlaze brojna druga značenja koje je ovaj tehnološki napredak donio. Prvenstveno se to odnosi na stvarno oslobođenje prijašnjim medijskim i komunikacijskim uvjetovanostima koje su imale posve drugačije, često rigidne i trome, dijaloške obrasce. U tom kontekstu i današnje nastojanje vlasti da zakonski kontrolira društvene mreže, da uvede represiju na komentare koji nisu tako reći politički korektni, predstavlja ustvari, tek korak nazad u odnosu na već stečene slobode velike većine stanovništva. U tom pogledu poezija na društvenim mrežama postaje bitan avangardni agens zbog njezine prirode koja se oduvijek, pa i sada, protivi osnovnoj strategiji tehnokracije da se život i riječ svedu na ono što bi svodilo život na ono što je tek dopušteno ili podložno kontroli i nadležnosti tko zna kakvih svemoćnih monopola nad nama, miopijski oblici nametanja svrhe, koristi, dozvoljenog ili jedino pozitivnog, kronični su načini stvaranja nove poslušnosti kojima je poezija po svojoj slobodarskoj tendenciji strana. Posebno se to vidi ovdje kod nas, u društvima s iskustvom rata i tranzicijske društvene katastrofe, gdje se korupcija, kriminal i pristajanje socijalne nepravde najčešće ističe kao ”prihvatljivi” način ”racionalnog” života. No za razliku od šablone prosperiteta s kojim kalkuliraju ideje zatočene između ideala društva demokratskog i materijalnog obilja i osiromašenih nacija sklonih frivolnom genocidu nad manjinama (po domoljubnoj potrebi), društvene mreže omogućile su da upravo književnost i poezija već svojim aktivnim postojanjem na njima postanu ogledno i stvarno područje protesta i rasadište drugačijih mogućnosti. U tom pogledu opaska da ”pravi” ”pjesnici” ili ”književnici” nikad ne objavljuju svoje radove na Facebooku ili kakvoj drugoj mreži tek se potvrđuje kao novi oblik nekadašnjih partijskih ili sličnih privilegija vezanih uz osobno profitiranje a ne uz izražavanje vlastite slobode da se bude nezadovoljan ili autentičan. Strah od slobode koju društvene mreže nude svima pokriva se lažnom ekskluzivnošću i ”lovom na vještice”, odnosno, segregacijom, nipodištavanjem pa i proganjanjem ponekih koji su se oslobodili tradicionalnih i često metafizičkih i iracionalnih oblika i predstava onoga što bi kakti umjetnik, pjesnik ili književnik trebao biti. To pokazuje da društvene mreže same po sebi ne mogu riješiti korupciju i klanovsku prirodu književne i pjesničke scene, iako je, dakako, svakodnevno dovode u pitanje.

Javna priroda Interneta, općedruštveni i masovni karakter društvenih mreža i mogućnost umjetničkog i književnog izražavanja kojeg one nude bez ikakve materijalne nadoknade donijela je drugačije i otvorenije standarde od onih iz prijašnjeg Gutenbergova razdoblja u kojem je tiskanje knjiga, časopisa i zbirki pjesama bilo ekskluzivnije i daleko komercijalnije. U tom smislu društvene mreže, budući da za umjetničko izražavanje ne pretpostavljaju nikakvo ”posjedovanje” ili kapital (bilo da se on odnosi na vlastit novac, izdavača, časopis ili sponzore), predstavljaju i polje danas uznapredovale kontrakulture u odnosu na prijašnje obrasce. Dostupnost besplatnih umjetničkih sadržaja na mreži izlazi iz okvira potrošačkog mentaliteta u svim strukturama tog značenja, pa prava poplava poezije na društvenim mrežama već po prirodi te intencije postaje subverzivna prema prijašnjim nositeljima potrošačke kulture za koje je i ona sama, podjednako i kultura i poezija, tek roba. Uz to je moguće povezati mnoštvo postojećih sadržaja, od tisuća osobnih ili autorskih internetskih stranica, Facebook statusa, poetskih, književnih i sličnih portala i besplatnih knjiga koje se nude na društvenim mrežama, pa do stranica tradicionalnih institucija; društava pisaca, kulturnih kružoka i izdavača, također. I ovi potonji su, nemajući kuda, došli na društvene mreže iako su im one de facto prikratile i bitno suzile prijašnje specifično značenje i težinu. Dapače, uz postojeća društva (često nacionalna) pisaca, pojavilo se na stotine novih književnih i poetskih udruga širom naše regije koje također objavljuju vlastite časopise, knjige i bez ikakva opterećenja međusobno surađuju i na društvenim mrežama i stvarno. Izgleda kako će u onim tradicionalnim i nacionalnim društvima pjesnika i pisaca koja svoj budžet crpe iz nadležnih Ministarstava kulture ostati ne oni koji dobro i stalno pišu, već oni kojima je to egzistencijalno rješenje. Blagoslov prisutnosti i dostupnosti poezije na društvenim mrežama tako omogućuje da se oni uistinu pismeni i talentirani više ne moraju klanjati pred često strogo profiliranim standardima za književne mediokritete da bi postali poznat ili da bi se njihova poezija čitala. To naravno, ne znači da mediokriteta nema, najbolje prolaze upravo u nacionalnim društvima gdje je moguće biti piscem čak i bez jedne jedine objavljene knjige, ako ste, po nečijoj procijeni, zaslužni za kulturu. Naime mediokriteti će se uvijek zalagati za to da iz komercijalne kulture stvore totalnu kulturu, dakle, da postanu ono što gotovo skolastički određuje kvalitetu i značenje književnog i pjesničkog rada i tako opravdaju svoj egzistencijalni i društveni položaj. Naravno, veliki prostor društvenih mreža to im čini poprilično uzaludnim, ali opća filozofija prostodušne hipokrizije i infantilizacije tek je posljedica prevladavajuće korupcije. Tako se i ”privatizacija” poezije također nameće kao oslonac onom etabliranom ešalonu zabrinutom za vlastitu egzistenciju. Vidljivo je to recimo, po propasti nagrade Ivan Goran Kovačić, koju je nekad dodjeljivao dnevni list Vjesnik, ali i mnogih drugih sličnih primjera (časopis Quorum) koji su nekako izgubile prijašnje značenje.

Poezija na društvenim mrežama danas svjedoči o određenom društvenom i estetskom antagonizmu. Njezini su tokovi umnogome udaljeni od zatvaranja u etablirane kanone umjetničke produkcije i zato ona izaziva često posve nemile i neumjerene reakcije kod statusno zainteresiranih. Kao takva dobrodošla je kao mogućnost preoblikovanja kulturne scene i umjetničih sloboda.