Pero Kvesić: Cenzura u mraku jednoumlja

Godine 1971. Tito je skresao krila „hrvatskom proljeću“. Sa funkcija i javne scene uklonjeni su Savka Dapčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker, Srećko Bijelić, Dragutin Haramija i Ivan Šibl, te još nekolicina političara, uglednika i moćnika njihovih formata. Rastjerana je ekipa iz Matice Hrvatske, neki od njih završili u zatvorima. Otac mog prijatelja Gorana, Zvonimir Komarica, također je zapao u zatvor. Najgore su prošli Dražen Budiša, Ivan Čičak i nekolicina „čikovaca“, studentarija, takozvani „hrvatski sveučilištarci“. Završili su na suđenjima i po kaznionicama, ali njima nisu ostale ni udijeljene solidne državne penzije niti su ostali živjeti u državnim ili društvenim kućama i stanovima kao njihovi stariji poraženi suborci.
Rad Saveza studenata po fakultetima ponovo je utonuo u učmalo otaljavanje. Rastjerani, ogorčeni ili isprepadani „čičkovci“ prestali si se pojavljivati. „Antičikovci“ su jedva dočekali da se mogu opustiti i vratiti učenju i uobičajenom životu, pa više nije bilo ni njih. Na prvim sljedećim izborima za organe Saveza studenata Filozofskog fakulteta pojavilo se od tri tisuće tek pedesetak studenata, dobrim dijelom slučajnih namjernika ili slabo motiviranih promatrača, među kojima se petnaestak „novoljevičara“ bez muke izborilo za sve. Fakultetski odbor Saveza studenta, FOSS, sastojao se samo od njih, što je donijelo ključeve od prostorije namijenjene radu Saveza studenata, smještaju FOSS-a, jedne od soba u hodniku oko najveće dvorane, D 7, u izdvojenom dijelu zgrade Fakulteta u koji se dolazi kroz stakleni hodnik iz aule centralnog ulaza. Odbačeni program „300 dana“ nije ponovo aktualiziran, iščeznuo je, nešto se kobajagi radilo, umnoženo je nekoliko revolucionarnih saopćenja na šapirografu, ali zapravo je soba FOSS-a služila da se „novoljevičari“ imaju gdje sastajati i piti ili se navečer okupljati sa svojim djevojčurama i oblokavati.
U listopadu 1972. Zagreb je posjetila britanska kraljica Elizabeta II u pratnji supruga, princa Philipa i kćerke, princeze Anne. Državni protokol koji je organizirao njihov boravak u Zagrebu, na sto muka što bi s njima, iznebuha se dosjetio da bi princeza Anna mogla posjetiti Filozofski fakultet i vidjeti kako radi suvremeno opremljena učionica za engleski jezik na odjelu anglistike, poklon britanske vlade preko British Councila. U gluho doba noći, iza ponoći prema svitanju, kao u doba najgorih staljinističkih čistki, agenti protokola i osiguranja su upadali u stanove reprezentativnih studentica engleskog koje su pristojno izgledale, perfektno govorile engleski i znale s ponašati, vadili ih iz postelja, natjerali da se obuku u decentnu odjeću i odvodili frizeru na frizuru.
Ujutro je bez ikakve najave Filozofski fakultet blokiran. Nekoliko automobila s parkirališta je uklonjeno, a novima nije dozvoljavano da dođu. Agenti u civilu su zasjeli na sve prilaze zgradi, predusretali studente i osoblje koji su došli pješke od tramvaja, obavještavali ih da fakultet neće taj dan raditi. Oni koji su ranije stigli, profesori, čistačice i drugo pomoćno osoblje, zamoljeni su da napuste fakultet i temeljito se provjerene sve prostorije da nije tko ostao.
Prilično rano ujutro, možda već oko devet, ali svakako ne mnogo kasnije, na ulazu parkirališta pojavio se prvi automobil kolone koja je dovozila princezu Annu.
Istovremeno su iz prostorije FOSS-a izmiljeli „novoljevičari“ koji su ondje pili još od navečer, a osiguranje ih potpuno previdjelo, i razmiljeli se naokolo. Dok je princeza Anna izlazila iz automobila, osiguranje je spazilo desetak prikaza koje su izgledale kao ekstremni primjerci iz mjuzikla „Kosa“, Linu Veljaka, Nenada Peterneca, anarhista Đoku, Sašu Meršinjaka, Maria Rebca, nekolicinu sličnih i njihove ženske ekvivalente kako bauljaju aulom iza ulaza, zamiču u pokrajnje hodnike i odlaze stepenicama gore ili dolje. Dok je princeza lagano prilazila ulazu, osiguranje je lovilo „novoljevičare“ po zakutcima, grabilo ih i bez suvišnih raspitivanja i razgovora, ne obazirući se na procedure pravne države i ljudska prava, sprovodilo ih ili odnosilo do FOSS-a i utrpavalo unutra. Dok je princeza prelazila prag hrama humanizma u Hrvata, „novoljevičari“ su bili zagurani u FOSS, vrata zaključana, a ispred ulaza postavljena dva grmalja da utišavaju zatočenike koji su iznutra ogorčeno bubnjali po vratima.
Princeza se popela na prvi kat i unišla u učionicu gdje ju je dočekala odabrana profesorica i dvadesetak uparađenih manekenki spremnih da joj predoče kako zagrebački studenti koriste velikodušan poklon prijateljske britanske vlade i naroda. Princeza je krenula između klupa i sa svakom studenticom, vršnjakinjom, izmijenila nekoliko ljubaznih rečenica.
Istovremeno su ogorčeni i razgnjevljeni „novoljevičari“, vidjevši da ne mogu izaći kroz vrata, izašli kroz prozor na livadu između krila zgrade u kojoj je bio jezični laboratorij i krila u kojem je bila Dvorana 7, Saša Meršinjak je nasred livade pao na koljena i dlanove i bljuvao dok su se ostale natezali za flaše koje su iznijeli u kojima je još nešto ostalo. Ljudi iz osiguranja u učionici su spazili da se s prozora na prvom katu nemio prizor vidi kao na kazališnoj pozornici iz prvog reda gledališta, ali više im nije preostalo mnogo što su mogli učiniti. Tri korpulentna pripadnika osiguranja pribili su se ramenima jedan uz drugoga, prislonili leđima uz prozor i na vršcima prstiju kao balerine u „Labuđem jezeru“ klizili lijevo-desno između princeze i stakla kao da je zaklanjaju od mogućeg snajpera izvana, a zapravo da se ne bi navirila van i pogledala nadolje. Tko zna kakav bi šok doživjela spazivši „novoljevičare“ i kakve bi joj traume ostale u razvoju da se nagledala Saše Meršinjaka kako se grči povraćajući nasred livade u zelenoj travici!
Ogledni sat u jezičnom laboratoriju je završio, princeza se ljubazno oprostila od svojih domaćica, sjeli su u automobile i otperjali. Ljudi iz protokola i osiguranja su nestali u trenu jednako kao što su iskrsnuli. Na „novoljevičare“ se više nitko nije obazirao.
Ako ikome treba argument kako je u mraku jednoumlja vladala cenzura medija, ne treba mu boljega. Dok su sve novine, radio i televizija, podrobno izvještavali o svakoj pojedinosti posjete kraljevske obitelji Zagrebu i Hrvatskoj, „novoljevičare“ u toj prigodi nitko nikada nije spomenuo.