VEĆINE I MANJINE – NAGOVOR NA POKRETANJE MANJINSKOG DRUŠTVA PISACA

Crveni još uvijek život, slika Yurija Kruglova 1976.

Piše: Sead Alić

Političko osamostaljenje u svim je državicama ex Yu iznijelo na površinu odnos nacionalne većine i nacionalnih i/ili konfesionalnih manjina. Biti dijelom većine uvijek donosi nezabilježene, neizgovorene, pravno nepostojeće – privilegije. Borbe za osamostaljenja velikim dijelom i proizlaze iz nepravedne ‘raspodjele jednakosti’ u multinacionalnim državama.

Biti dijelom neke, bilo koje manjine, znači biti dijelom zajednice na način koji podrazumijeva pravnu jednakost i prešutnu nejednakost. Riječ je o nejednakosti koja se u kolektivnoj svijesti podrazumijeva, a koja je u pravilu refleks  nekih vremena u kojima je sada ‘nova većina’ bila neravnopravnom u odnosu na staru ‘većinu’ ranije multinacionalne konfiguracije.

Premda je teže, za osobe koje su novu situaciju prihvatile kao izazov, biti dijelom manjine zapravo je blagoslov. Za razliku od u sebe zatvorene i samozadovoljne većine (sretne ponekad čak i kad su i lopovi i ubojice ‘njihovi’), čovjek manjine višestruko  mora ulagati da bi opstao, radio, objavljivao, izlagao svoja znanja – da bi bio.

O tome mi je dugo svjedočio onaj djelić tišine koji bi nastao kad bih nekom nepoznatom kod predstavljanja izgovorio svoje ime. Taj djelić tišine indikator je koji osjetiti mogu samo (pre)osjetljive duše nacionalne, konfesionalne ili neke druge manjine.

Oslobađanja su donijela ‘novu ravnopravnost’, a ona je pokazala nove pukotine u odnosima većine i manjina. Primjer Crne Gore zorno svjedoči o nerazriješnim odnosima na razini nacionalnog bića, ali i na važnost korektnog (pravno i životno) odnosa prema manjinama. Sandžak je danas ‘ni na nebu ni na zemlji’, otprilike kao i hrvatska manjina u Vojvodini. Sejdić i Finci su dokazali apsurd bosanskohercegovačke političke (ne)jednakosti, kao što će trajnom sramotom ostati činjenice o ‘izbrisanima’ iz Slovenije ili onima kojima je u Hrvatskoj bespravno oduzeta imovina nakon osamostaljenja. Kosovo je najsnažniji primjer postojanja granice nakon koje se nerazumijevanje pretvara u pokret za osamostaljenje.

Postoji i drugi put. On je puno teži ali je jedini koji donosi životnu stabilnost svakoj zajednici. Riječ je o snaženju ideje da je Drugi moje bogatstvo i da biti dijelom većine ne smije biti opravdanjem za mobing na poslu, gubljenje natječaja, odbacivanje projekata i sve druge (više ili manje suptilne) oblike davanja do znanja da ste građanin drugoga reda.

Poseban oblik mobinga prema ljudima nacionalnih manjina je očekivanje servilnosti, odobravanja svega što hijerarhija (na poslu, u političkoj ili kulturnoj zajednici) provodi. Možete dakle biti dijelom zajednice ali samo ako prihvatite ulogu servilnog podupiratelja, poslušnika, političkog egzekutora, dvorskog pjesnika i sl.

Biti dijelom manjine danas znači biti obilježenim. Čovjek manjine za većinu ljudi većine, nažalost, trebao bi prestati biti političko biće i baviti se folklorom manjine. Život kao folklor dokaz je odnosa prema manjini. Otvorena su naravno i vrata političkog djelovanja, ali samo za one koji pristanu na diskurs većine.

Umjesto da o položaju nacionalnih manjina i njenim aktivnostima pišu i govore urednici i novinari koji su predstavnici nacionalnih manjina, sufinanciraju se projekti educiranja novinara ‘većine’ za senzibiliziranje za manjinske teme. Umjesto da se nacionalnim manjinama da radijska frekvencija na nacionalnoj razini, svi programi javnog servisa uz posebne radijske i televizijske postaje i projekte naglašavaju većinsku vjersku opredijeljenost većine. Umjesto da se osjeća sigurnim kao svoj na svome, pojedinac većine i dalje ima potrebu dokazivati svoju poziciju, što se često zna pretvoriti u govor mržnje, odnosno pokušaj dokazivanja nekakve nadmoći koja naprosto proizlazi  iz činjenice da je riječ o nekome tko je dio većine.

Bit hijerarhijskih struktura je zatvorenost i pogodovanje ‘svojima’. Bit pristupa koji bi morala zagovarati ‘manjina’ potpuno je suprotna –otvorenost prema zajednici ravnopravnih ljudi. Većina manjinu doživljava kao golubove na trgu koje treba hraniti, bez obzira na društveni doprinos liječnika, znanstvenika, umjetnika – radnika u bilo kojem području. Dosta bi izbjeglica sa istoka ili juga moglo biti uključeno u zajednice rada Hrvatske, BiH, Srbije, Crne gore, Makedonije, Kosova, Slovenije, kao uostalom i zemalja zapadne Europe. No strah od Drugoga i drugačijega, godinama njegovan u ‘manjinama koje su postale većine’ sprečava razuman odnos prema nesretnima. Njih ne ubrajamo u ljude, jednako onako kako zapadnoeuropski kolonizatori svoje robove nisu ubrajali u ljude. To je sprečavalo njihovoj savjesti da se upita za uvjete ropskog ‘života’.

Snaga zajednice je u nevidljivosti većine, zato što je to znak da razlikovanja i isticanja nema. U pojedinim historijskim razdobljima to je od ‘većina’ teško očekivati, ali to ne znači da na tome ne treba raditi. Najzahvalniji je pas kojeg pokupite s ulice, ali za to je potrebno biti čovjek.

Ljudi naravno ima u svakoj naciji. Mi na Balkanu braća smo bez obzira na sve zločine, mržnje, na sva silovanja, logore, govore mržnje. Braća u ljubavi i mržnji, zločinu i kazni. Braća po historijskom usudu i (ne)ispravnom tumačenju povijesti. To ne znači da se novi i stari zločini mogu relativizirati. Suprotno. Svaki zločinac ‘ima pravo biti kažnjenim’ To mu pravo treba omogućiti. Nakon toga međutim, ne treba ga slaviti, nego dopustiti mu da se u miru svoje usamljenosti sučeli sa vlastitim djelima, s vlastitom savješću, s Bogom oslobođenim politike i navijanja.

Zadatak je ‘manjina’ boriti se za pozitivnu diskriminaciju sve dok ne profunkcioniraju sve čakre krvotoka ‘većine’. Jedna od njih je institucija koju predlažem – Manjinska udruga pisaca