Darija Žilić: POEZIJA KAO EMANCIPATORSKI DISKURS

Poezija se često odbacuje kao najmanje politična, odveć apstraktna i najmanje društveno angažirana od svih književnih rodova, ističe mladi bosanskohercegovački teoretičar Damir Arsenijević u tekstu „Bosna pharmakos – ka političkoj kritici kulture“ (Sarajevske sveske, broj 15-16, 2007). Naime, nerijetko se ističe kako poezija služi nekim uzvišenim ciljevima, kako je odvojena od povijesnih rasprava, i da je posljednje uporište transcendencije i estetike. No kada poezija ulazi u svijet, ona ulazi u politički prostor, koji je i ideološki i povijestan. Poezija sudjeluje u dijalogu koji se odvija u društvu, obraća se društvu i ideološki je eksplicitna. Teoretičar Alasdair Macintyree ističe kako pjesma može i sama biti teorija, odnosno da može predstavljati najadekvatniji izraz konkretne teorijske tvrdnje, ta ga stoga  zanima što poezija može reći o politici, a to je eksplicirao na primjeru Yeatsove poezije (tekst „Poetry as political philosophy: notes on Burk and Yeats“, u zborniku Ethics and Politics (New York: Cambridge University Press, 2006.) Poznata teoretičarka Martha C. Nussbaum u tekstu „Pjesnici u ulozi sudaca“ razmatra promišljanja Walta Whitmana o pjesniku kao „ujedinitelju doba i zemlje“. Naime, Whitman naziva pjesnika-suca „pravednim čovjekom“, smještajući time svoj ideal u tradiciju misli o pravnom i sudačkom mišljenju koja se može pratiti unatrag sve do Aristotela. Whitman ističe kako pjesnik nije neki hiroviti, mušićavi stvor, već osoba koja je najpodobnija za to da „svakom predmetu ili kakvoći podjeljuje primjerenu veličinu“, uredno odvagujući zahtjeve raznolike populacije, pogleda usmjerena na norme pravednosti („on je ujedinitelj svojega dobra i zemlje“) i također na povijest („godine što u poganstvo skreću on zadržava čvrstom mjerom“). I pravednost i povijest uvijek su do neke mjere ugrožene u demokraciji: pjesnik- sudac je njihov zaštitnik. Upravo te Whitmanove teze postaju uporište za Nussbaumovu koja će na njegovu primjeru razraditi tezu između iskustva književne imaginacije i brige za društvenu jednakost, te propitati neka sudačka mišljenja koja pružaju i dobre i loše primjere za onu vrstu suđenja koju preporučuje Whitman (treba istaknuti kako je riječ o knjizi „Pjesnička pravda, književna imaginacija i javni život“, 111-114 str., prevela Marina Miladinov, Deltakont, Zagreb, 2005.). Teoretičarka i pjesnikinja Dubravka Đurić također ističe kako diskursi poezije i teorije nikad nisu suprostavljeni. U knjizi „Poezija, teorija, rod“ (Orion art, Beograd, 2009.) ona razvija tu tezu kao osnovnu pretpostavku vlastitog promišljanja poezije. Poziva se pritom na Griseldu Pollock koja ističe da su danas često umjetnici i umjetnice  istovremeno i teoretičari i teoretičarke. Naime, umjetnost i poezija nastaju često pod snažnim utjecajem teorije, kao što i teorija može biti generirana zahvaljujući umjetničkoj ili pjesničkoj praksi.
U knjizi „Jezik, poezija, postmoderizam“ (Oktoih, Beograd, 2002.) Đurić piše i o teoriji Charlesa Bernsteina koji iznosi stajalište da je umjetnost uvijek povezana s ideologijom. Njega zanima, piše Đurić, kako formalna dinamika pjesme oblikuje ideologiju, tj. kako radikalni inovativni pjesnički stilovi mogu imati političko značenje. Ona spominje i Bernsteinov tekst „Komedija i poetika političke forme“ u kojoj Bernstein piše da projekt partikularizacije, historizacije i ideologizacije tumačenja poezije mora se prvenstveno baviti stilskim odlikama rada. To zapravo znači da se formalna dinamika ne bi smjela tumačiti odvojeno od povijesnog i teatralnog poprišta u kojem se nalazi. U tekstu „Obuzdavanje fašizma/ideologija prisvajanja – mistifikacija, estetizacija i autoritet u Poundovoj pjesničkoj praksi“, Bernstein se, pak, bavi poezijom Ezre Pounda. On smatra kako „pravovjerna“ teorija kulture i kritika nisu na odgovarajući način razmatrale fašističke ideje prisutne u njegovoj poeziji. Bernsteinova teza je samo naizgled paradoksalna – njegov fašizam nije onemogućio kanonizaciju njegove poezije u američkoj književnosti, već je, naprotiv, doprinijeo njenom prihvaćanju. Đurić upozorava na još jedan značajan Bernsteinov tekst „Drugi svjetski rat i postmoderno pamćenje“. U njemu taj američki teoretičar razvija tezu kako je Drugi svjetski rat doveo u pitanje autoritet u svim oblicima i glasovima: prava Oca, Zakona, Nacije i Nacionalnog Duha, Tradicije itd. Nijedna istina više nije razumljiva sama po sebi, a to nisu niti povlašteni pojmovi i društvene konstrukcije poput patrijarhata, autoriteta, racionalnosti, poretka i kontrole. Shvaćanje da bijeli heteroseksualni muškarci, kršćani na Zapadu, nemaju isključivo pravo da izraze „najviše“ vrijednosti čovječanstva, pojavilo se i prije Drugog svjetskog rata. Naime, kao suprotnost nadpovijesnoj i nadljudskoj perspektivi izraženoj u ranijim poetikama, u novijoj američkoj poeziji pjesnici sve veću pažnju poklanjaju ideološkoj funkciji jezika. Oni, piše Đurić, upotrebom radikalnih modernističkih postupaka istražuju društvene dimenzije jezika koji proizvodi realnost, a osim toga oni podrivaju i autoritarne jezičke strukture. Bernstein u tekstu „Vrijeme izmješteno iz kretanja: gledati naprijed da bi se sagledala prošlost“ upozorava pak da je poezija uvijek određena geografijom, etničkom pripadnošću i seksualnim opredijeljenjem, ali ističe i kako se ne može govoriti o nekom zajedničkom glasu regije ili grupe, jer grupe su uvijek sastavljene od podgrupa, pa ne možemo govoriti o homogenosti. Američka teoretičarka Rachel Blau DuPlessis u knjizi „Gender, races, and religious cultures in modernist american poetry 1908-1934“.(Cambridge University Press, 2001.) primjenjuje metodu socijalne filologije. Ona je pisala da  socijalna filologija reaktivira pomno čitanje, koje su razvili angloamerički novi kritičari, da bi se u poeziji istražili tekstualni tragovi i diskurzivne manifestacije različitih ideoloških pretpostavki, subjekatskih pozicija i društvenih koncepata koji se tiču roda, rase i religiozne kulture. DuPlessis pokazuje, ističe Dubravka Đurić u tekstu „Socijalna filologija Rejčel Blau Duplezi i materijalistička čitanja poezije“ (Pro femina, broj 43/45 2006, Beograd, 221-230 str.) kako moderni pjesnici i pjesnikinje konstruiraju narative kulture i oko pojma subjektivnosti artikuliraju društvene rasprave, a to čine unutar teksture poezije, koristeći pjesnička sredstva. DuPlessis ističe kako je poezija skladište i izraz subjektivnosti, mjesto gdje se apsorbiraju i artikuliraju društvene subjektivnosti, gdje se proizvode zamjenice, persone i govorne pozicije. Poezija nužno ne konstruira bešavnu konzistentnu subjektivnost, između govornika i govornice u pjesmi i pjesnikovog/pjesnikinjinog artefakta.
Mlada teoretičarka iz Novog Sada Maja Solar u intervjuu za časopis Tema ističe kako „poezija nikada nije bila strogo odvojena od politike, a još je manje bila čista i uzvišena u neke transcendentne sfere. To je samo jedan diskurs koji je dugo prevladavao. Svako mjesto govora je već političko mjesto. Sam čin selekcije, od strane onih koji imaju moć, je već politički“. (Tema, broj ¾, 2009., Zagreb, 5 str.). To je i intencija ovog rada: pokazati na nekim primjerima poetske prakse  kako upravo poezija predstavlja emancipatorski diskurs, odnosno kako pjesnički stihovi mogu imati političko značenje. U svom radu „Prema politici nade: poezija posle rata“ Damir Arsenijević  razvija tezu o repolitizacijskom potencijalu poezije koja, kako ističe „daje glas i uspostavlja vezu između alternativnih modela subjektivacije (feminističke, gej, lezbejske, kvir) i novih, međusobno uspostavljenih solidarnosti, istovremeno se suprostavljajući njihovom isključivanju“ (Pro Femina, god. X, broj 43/45, 2006, Beograd, 199 str.). Naime, Arsenijević konstruira pojam poezija razlike, a takva poezija predstavlja kritički glas u odnosu na dominantnu ideologiju, jer riječ je o tome da pjesnici i pjesnikinje koji zauzimaju poziciju izgovora isključenog elementa, izgrađuju i novu zajednicu, ali istovremeno, ističe autor, stvaraju i „politiku nade“ koja predstavlja otpor dominantnom modelu reetnizacije i modelu manipulacije traumom, koja u bosanskohercegovačkom kontekstu, kojim se Arsenijević bavi, biva ili poricana ili mitologizirana ili pak medikalizirana. Poezija kao emancipatorski diskurs je, ističe, poezija koju pišu prije svega pjesnikinje, koje razvijaju svoj poetski glas, grade društveni prostor za žene, ali i za, što predstavlja presedan u bosanskohercegovačkoj poeziji, homoseksualce. Nije nevažno istaknuti i svojevrsne pokretače tog alternativnog modela – to su nevladine organizacije, razne međunarodne agencije, koje u svojim programima imaju za cilj promicanje ljudskih prava, dakle prava i tih „isključenih“. Poezija razlike se opire i poeziji reetnizacije, u kojoj se inzistira na etničkoj homogenosti, i promovira otpor dominantnom etnonacionalizmu u kojem je osnova podržavanje fantazme etnonacionalnog jedinstva, odnosno etnička podijeljenost. Potrebno je ponovo upozoriti na Charlesa Bernsteina koji je u tekstu „Vrijeme izmješteno iz kretanja: gledati naprijed da bi se sagledala prošlost“ istaknuo kako postoji potreba za pisanjem koje pomjera granice onoga što se može identificirati, što ne samo da proizvodi razliku, već je pronalazi, što dovodi do nomadske sintakse želje i preobilja koji prkose žanru (rođenju, rasi, klasi) da bi ga smjestili negdje drugdje (tekst nalazimo u  njegovoj knjizi „A poetics“, Harvard university Press, 1992.). O poeziji razlike govori i bosanskohercegovačka pjesnikinja koju spominje i Damir Arsenijević, Šejla Šehabović. Ova autorica ističe kako za nju biti spisateljicom  ne znači „zauzeti predviđeno i konstantno mjesto unutar dominantne kulture“ (iz intervjua koji sam sa Šejlom Šehabović vodila za časopis Tema, broj 7-8, 2009, 59 str, op.a.). U svojoj poznatoj pjesmi „Neću da budem poetesa“ Šehabović ironizira sam izraz poetesa, jer smatra da se njime oduzima glas ženskom autorstvu. U istom intervjuu ona je slikovito opisala bosanskohercegovačku pjesničku scenu: književna je sijela usporedila sa svadbenim stolovima: „na vrhu stola sjede starješine, a oko njih mlade nade, te pokoja poetesa što se zatekla na repu događaja“ (Tema, broj 7-8, 2009, 60 str.). No ona naglašava, poput Arsenijevića, kako mimo tih „svadbenih stolova“, postoji kultura koja „pretendira na legitimitet“. Zanimljivo je i to da ova autorica govori o važnosti ženskih identiteta koji se oblikuju prizivanjem sjećanja na bol, na solidarnost koja nastaje iz bola, i time zapravo ističe važnost artikulacije traume u pjesničkom diskursu. Na ovom mjestu potrebno je podsjetiti i na rodonačelnicu projekta o disidentskom potencijalu ženskog pisma u Bosni i Hercegovini, pokojnu profesoricu Nirman Moranjak Bamburać, koja u svom radu, „Signature Smrti i Etičnost Ženskog Pisma“ (Sarajevske sveske 2, 2003.) razmatra subverzivnost ženskih pjesničkih glasova. Naime, Damir Arsenijević posebno ističe njezin utjecaj na radove mlađih teoretičara i teoretičarki.

 

Poetska praksa

         U Beogradu je upravo pjesnikinja i teoretičarka Dubravka Đurić  formirala rad jedne društveno i teorijski subverzivne pjesničke radionice. Naime, ona je pokretačica projekta škole poezije u okviru Ažina (Asocijacije za žensku inicijativu) u Beogradu. Ta škola je pokrenuta 1997. godine, najprije je to bila ljetna pjesnička škola u Centru za ženske studije, a kasnije je u okviru te inicijative nastala pjesnička radionica. Program rada na tim radionicama obuhvaćao je upoznavanje s poetikama i poezijom pjesnikinja i pjesnika 20. stoljeća, razvijanje umjetničke samosvijesti i autorefleksije, razmišljanje o poeziji na nivou pjesničkih modela, a program je uključivao i predavanja i predstavljanja gošći iz inozemstva, razmatranje odnosa suvremenih teorija i suvremene poezije, te vizualnih umjetnosti i teatra i rad na poeziji kao izvođačkom žanru. Kao produkt rada te Ažinove škole je zbornik pjesničkih i autorefleksivnih tekstova autorica koje su tu školu pohađale, pod nazivom „Diskurzivna tela poezije – poezija i autopoetike nove generacije pesnikinja (Asocijacija za žensku inicijativu, Beograd, 2004.).
U uvodnom tekstu, voditeljica te škole Dubravka Đurić uočava kako se pjesničke prakse nove generacije uspostavljaju u odnosu na četiri umjetničke pozicije – poezija kao polje visoke kulture, kao polje prikazivanja svakodnevnice, kao polje istraživanja hipoteze subjektivnosti i identiteta, a određuje se u smjeru izvođenja političkog i feminističkog aktivizma. Đurić razdvaja poeziju kao koncept lirske pjesničke prakse i kao pjesničku praksu. Lirska pjesnička praksa stvara pjesnički subjekt kao konzistentno i koherentno ja koje prethodi pjesničkom glasu, a zatvorena je u sistem književne tradicije nomadizma i postmodernizma, dok je terminom pjesnička praksa označen koncept poezije u kojoj subjekt nije konstruiran kao konzistentan i koherentan, već kao hibridan i nomadski. Upravo ova druga praksa karakterizira rad većine pjesnikinja u ovom zborniku. Đurić je i sistematizirala moduse po kojima mlade pjesnikinje oblikuju ženskost: kao „divlje žensko područje, oslobođeno u nesputanosti i uživanju u novoj postfeminističkoj ženskosti u nastajanju, kao lutajući subjekt koji iskušava izgnanstvo i tumara prostorima drugosti, te kao subjekt koji uranja u popularnu kulturu i istražuje moduse svog virtualnog postojanja. Tako pjesnikinja Natalija Marković razvija pojam „divlja ženskost“ uz koji veže ne samo ženski senzibilitet, već i antimilitarizam, odsustvo agresije, nasilja, čak i rušenje svih postojećih institucija društva, bunt protiv mizoginog društva. Jelena Savić pak pisanje poezije uspoređuje s kuhanjem, njezinu poziciju možemo odrediti kao alternativnu, osviješteno feminističku. Ona ističe: „malo postfeminiziram, pogenderbalansiram, glbt-iziram i pospem još nekih NGO ideja preko, pa se sve to neko vreme krčka na laganoj vatri.“
Za najmlađu generaciju pjesnikinja poezija predstavlja odmak od povratka tradicionalnim vrijednostima, istraživanje generacijskog i individualnog identiteta. Osim toga, oni se otvaraju ka kritičnim, iluzionističkim, i deziluzionističkim poljima iskustva kroz imaginaciju. Pjesnici izlaze iz geta (potrebno je na ovom mjestu podsjetiti na pjesmu „Muza u getu“ mlade pjesnikinje Jelene Marinkov) i pripadnici te generacije stvaraju suprotan ideološki model u odnosu na dominantnu ideologiju ili uzvraćaju potpunom ravnodušnoću. Na ovom mjestu trebalo bi izdvojiti i mladog pjesnika iz Novog Sada Sinišu Tucića koji u zbirci pjesama „Nove domovine“ (Narodna knjiga/Alfa, Beograd, 2007.) poetizira status poezije u virtualnom svijetu, mijenjanje vremenitosti u doba novih tehnologija, te promjene u mapiranjima kronotopa. Naime, ističe Tucić, više ne postoji neka fiksna domovina, već niz paralelnih domovina kojima prolaze „zaneseni nomadi“. U takvim novim prostorima ne postoji sukcesivnost, već različiti fluksevi, protoci. I on sam više ne može biti tradicionalan humanistički intelektualac, jer mijenja svoje pozicije, prepušten je simulakrumima, a njegov je patriotizam sajber patriotizam. On time podriva i koncepciju države kao nacije, koja je u srpskom društvu još uvijek dominantna. U pjesmi „Nove domovine“ naglašava kontrast – dok  on surfa tehno-predjelima, njegov prijatelj „ide u manastir“. Tucić prije svega želi pisati o tom čudesnom simultanitetu novih tehnoloških stvarnosti i novih oblika tradicionalizama koji svemu tome odolijevaju. Naime, paralelno uz virtualnost, postoji svijest da živi u maloj, izoliranoj zemlji „u malom siromašnom gradu“. Paradoks je u tome da su „sinovi“ u isto vrijeme i svjetski nomadi koji surfaju internetom, ali i onu koji neće otputovati (zbog siromaštva), pa „surfaju globalno plaćaju lokalno/ a crkva radi li radi“: Dakle, postoji shizofrena situacija – s jedne strane državne institucije ne odumiru, a istovremeno postoji varljiva sloboda kibersvjetova. Pjesnik niti u jednom trenutku ne želi negirati tu podijeljenost, ne želi se uljuljkivati niti u jednu stvarnost, već obuhvatiti obje. I pritom je svjestan kako je on još uvijek samo čovjek koji pripada dvadesetom stoljeću, te da će ostati sam u zamračenoj sobi, nakon surfanja („Pesma iz svakodnevnog života“). Tucić se izruguje malograđanskim idealima sreće, piše angažirano, npr. progovara o sudbini nesretnih Roma („Četvrto nebo“), zanima ga i repozicioniranje umjetnosti koja postaje konceptualna, i koju ne razumije „mladi okoreli tradicionalista“. Pjesnikinja Radmila Lazić autorica je antologije srpske urbane poezije „ Zvezde su lepe, ali nemam kad da ih gledam“(Samizdat B 92, Beograd, 2009) i tu antologiju treba izdvojiti, jer riječ je i o promišljenom teorijskom konceptu. Naime, urednica je nastojala izdvojiti autore i autorice koji pišu urbanu poeziju, no to se ne odnosi samo na pjesme koje tretiraju temu grada i gradskog života, već se termin mora shvatiti šire, „ kao paradigma moderniteta“, onog koji je u poeziju ušao u Baudelairom (važno je istaknuti kako je upravo o tom modernitetu pisao teoretičar Matei Calinescu u knjizi „Lica moderniteta“). Lazić naglašava i kako urbanost nije samo stvar ambijenta, već predstavlja „emancipatorsko stanje duha“. To podrazumijeva, ističe Lazić, da urbanost implicira suvremenost, odražava duh vremena u kojem živimo, te priziva otvorenost za drugo i drugačije. Jedan od autora koji je zastupljen u antologiji je Zvonko Karanović, pjesnik na čiju je poetiku utjecala beat poezija i rock kultura. Lazić ističe kako je mladalački gnjev udružen s nezadovoljstvom Miloševićevom Srbijom od njega stvorio angažiranog pjesnika, pa se u svojim pjesamama često bavi posljedicama „političkog i kulturnog terora“.
Naime, važno je naglasiti kako je u devedesetima poezija u Srbiji bila shvaćena kao stvar kolektiva, nacije koja se doživljavala kao organska cjelina, a pojedinac je bio tipičan predstavnik nacije, vjere, kodeksa ponašanja i uvjerenja, nije bio suprostavljen tradicionalnim vrijednostima, već ih je afirmirao. No javljaju se i glasovi pjesnika koji ne žele biti „glas nacije“, koji ne žele podražavati nacionalističku ideologiju. Karanović je jedan od pjesnika koji je upravo zbog takve poetike bio prešućivan u raznim antologijama i prikazima suvremene srpske pjesničke scene. Na ovom mjestu izdvajamo njegovu poemu „Veliki umor“ u kojoj pjesnik „protestira“ protiv ikona potrošačke kulture, protiv banalnosti svagdana, protiv turbo folk kulture. No prije svega pjesnik oponira pasivnosti ljudi koji su dopustili da se svaka nada u neku „bolju budućnost“ izgubi, i da njihova zemlja postane „uspavana lepotica pod šljivinim drvetom“. O tome govore sljedeći stihovi: „a vi/zaokružite NE/ zaokružite kako vam se kaže/a posle nazad u bedu/u slivnike/u gumene cipele/ u karneval turbo folk transa/ jer ja ću umesto vas da podižem staklenike od reči/ja ću umesto vas da zaokružim DA/za budućnost/koju smo ostavili da čeka na slepom koloseku“. Pjesnik je svjestan vlastite nemoći, jer „beleške nemoćnog čoveka/nikome nisu potrebne“, ali ipak želi govoriti upravo u ime svih onih koji šute, želi „vratiti vrijeme“, i podsjetiti na sve što se moglo proživjeti, na izgubljene dane pokradene mladosti. Pjesnik je čak svjestan i uzaludnosti pobune, no ističe i kako zapravo više i nema „pravih disidenata“, jer piscima je „toplo/ u kulturnim dodacima dnevnih novina“. No postavlja se pitanje je li uopće i moguće u kapitalizmu biti „pravi“ buntovnik, kad su pisci ionako anestezirani uprezanjem u marketinšku mašineriju, koja ih čini zavodljivim protestantima čije političke izjave vješto koriste i sami političari, u sprezi s medijskim mogulima. Tako je pobuna vješto iskorištena, a njena oštrica otupljena. Hrvatski pjesnik Drago Glamuzina u pjesmi „Korporativni kapitalizam“ (iz zbirke pjesama „Je li to sve“, VBZ, Zagreb, 2009.) naglašava kako „ korporativni kapitalizam jede svoju djecu/, kao i revolucije, uostalom.“ i zaključuje „Napokon nešto destruktivnije od nas, ljubavi“. Iz hrvatske pjesničke prakse treba izdvojiti  poeziju koja reflektira kapitalizam, te lezbijsku poeziju. Pjesnikinja Sanja Sagasta objavila je prvu lezbijsku knjigu poezije u Hrvatskoj „Igre ljubavi i ponosa“, a 2005. godine je u uglednoj izdavačkoj kući AGM iz Zagreba objavljena njena druga pjesnička zbirka „Sapfino ogledalo“. Sagasta je dobra poznavateljica književnosti, te ženske književne tradicije. Spominjanje Sapfe to i potvrđuje, jer riječ je o poznatoj pjesnikinji s otoka Lezbosa, iz antičkog doba na koju su se pozivale brojne teoretičake i pjesnikinje. Tako je nastao i termin „safička seksualnost“ kao oblik izražavanja seksualnosti u ženskom pismu koji je posebno karakterističan za francuske autorice. Još jedna značajka takve seksualnosti je otvoreno izražavanje lezbijskih strasti. Zbirka pjesama je vrlo složeno strukturirana, a završava nekom vrsti propitivanja odnosa Boga i lezbijki. Lirska junakinja traga za vlastitim identitetom, koji je u negaciji, pa ističe „muškarac nije moj identitet“. Ona se pretvara da je oličenje ponosa i mamina djevojčica, ali iz nje stalno izbija prijekor prema samoj sebi, jer lezbijke same sebe ponekad određuju kao bolest i naglašavaju neispunjenost majčinstvom (jajnik je tek „cista bez funkcije“). U pjesmi „Bogomoljka“ lirska junakinja ističe da je bogomoljka „koja proždire sama sebe/nakon onanije“. Uz prikaz društva ona povezuje laž – laž je „dobra heteroseksualna žena“. No ona referira i na laž na kojoj je sazdana bivša država: „posljednja laž je amputirana/zajedno s Maršalovim nogama“. Svijet je metaforički predstavljen kao vojska crva koja ulazi u mozak. Na svakom je crvu neka zapovijest koja kazuje kako se treba ponašati u životu – roditi, jesti, spavati. Lirska junakinja Sanje Sagaste odbija te imperative i preispituje i sebe i svijet, gotovo da bismo mogli reći kako samoj sebi naređuje – „Lezbijko misli“. Ona želi stvoriti vlastiti jezik. Umjesto zastava raznih država, govori o zastavi svog mozga, vagine, našeg govora, našeg pisanja, našeg srca. Upravo isticanje „našeg“, ukazuje na povezanost sa ženama i potrebu da izrazi i bivanje u društvu. Tako poziva na borbu, ali ne na rat, već na borbu za slobodu, dostojanstvo, poziva žene da uznemire svemir, da ispljunu navike, da se odmaknu od uljudnosti. Ona spominje okvir i to u dva značenja. U pjesmi „Izvan okvira“ dok opisuje vođenje ljubavi, poželi „izlaženje“ iz vlastita tijela. Naime, kosti su okvir prostora i ona želi biti „izvan njih“ kako bi se stopila sa voljenom. No već u drugoj pjesmi želi odmaknutost od voljene, poželi da ljubavnica ostane u „lijepom zlatnom okviru“ da bi ona mogla ostati u svom svijetu i „sanajti svoj život“. I postoji potreba da se u životu ostavi znamen, neki urezani trag, jer voda je istekla, a pijesak je iscurio kroz prste. Zato je nužno upisivanje u povijest, pa „lezbijke pišu povijest u nadi da će zapisati sebe za nju u/ Vječnost“. Nužno je reispisivanje starih mitova, ponovno ispisivanje mita o Evi. Svijet trune, vrijeme je kad se „penisima mjeri svijet“, pa poziva žene da obuku povijest, da tkaju tekstove i da ušutkaju glasove starih mudraca. Zato smjelo traži da se Platon i Aristotel pozovu na sud i da se izgradi tradicija koju će ispisati vještice, pisarice i paučice. Naime, spominjanje vještica je važno jer su one bile nositeljice alternativne ženske tradicije, one su djelovale na granicama jezika i kulture zajedno sa ludim ženama i histeričarkama. Lirska junakinja hrabri žene da se bore „za naše zastave i povijest“ i da ostave trag u društvu iz kojeg su izmještene. Uostalom, jedna pjesma i ima naziv „Izvještaj s margine društva“: pjesme bivaju izvještaji s tog ruba na kojem se ne može zaraditi, na kojem ne možeš unajmiti stan, pa si u „istom košu s narkosima, kurvama i kriminalcima“. Lirska junakinja ponekad je izmještena iz konteksta, strši u svemiru, uvijek sama. Život je za nju „fašistička svinja“, a u Svemiru je isto – i samoća i praznina i odbljesak tuđe svjetlosti. Ona ne govori samo o teretu lezbijke, već svih podređenih žena – crnkinja, Židovki. No zanimljivo je da ne idealizira lezbijke, već u nekim pjesmama šalje poruke homofobičnim lezbijkama.U posljednjem ciklusu u knjizi ispisuje Božje riječi stvaranja. No na kraju konstatira da Boga nema i ne zna se tko izgovara njegove riječi. A ženi je u tom stvaranju uzeta riječ i nastavlja se „igra besmisla“. Zato treba pobjeći od šutnje, jer ona „grize“- pjesnikinja nam poručuje da treba govoriti u snu, jer će nam šutnja „ioanko prerezati vratove“. A poezija je za Sanju Sagastu, kao i za poznatu američku pjesnikinju i aktivisticu Audre Lorde, izlaženje iz šutnje, imenovanje bezmenog. Treba istaknuti kako je njezinu poeziju kritičar Miloš Đurđević uvrstio u izbor iz novije hrvatske poezije (temat časopisa Riječi, 1-2/2004, MH Sisak).
Još jedna suvremena hrvatska pjesnikinja bavi se propitivanjem lezbijskog identiteta koji se konfrontira s građanskim. Aida Bagić u zbirci pjesama „Ako se zovem Sylvia“ (Aora naklada, Zagreb, 2007.) ističe kako je taj identitet čini ranjivom, pa se osjeća kao „slobodna lovina“ ( pjesma „Travnate površine“). Kako ističe Dubravka Đurić u tekstu „The construction of heterosexual and lesbian identities in Katalin Ladik, Radmila Lazić and Aida Bagic s poetry“ Aida Bagić u svojoj poeziji koristi strategije reprezentacije hegemonijskog heteroseksulanog identiteta, ali u isto vrijeme podriva ga izvedbenošću lezbijskog identiteta, ističe Dubravka Đurić. Ona ujedno i destabilizira i binarnu opoziciju koja se smatra imanentnom za lezbijsku seksualnost prema kojoj je jedna od partnerica femme (ona koja preuzima ulogu žene), a druga butch (ona koja preuzima ulogu muškarca). Aida Bagić, ističe Dubravka Đurić, pokazuje da je ljudska seksualnost uvijek performativna i da heteroseksualnost nije nešto što je „prirodno“ samo po sebi. Ova poezija pokazuje kako su i u „heteroseksualnim i u homoseksualnim vezama, pozicije subjekta promjenjive, i kompleksne.“ (zbornik Gender and identity, theories from and/or on southeastern Europe, Belgrade Womens studies and gender research center, 2006.). No, zanimljivo je kako u svoju visokostiliziranu poeziju Bagić uvodi i srpski jezik, te miješanjem hrvatskog i srpskog jezika podriva monolitnost – njena lirska junakinja živi kroz putovanja, putuje, nije stabilan identitet, već je riječ o nomadskoj junakinji koja se suvereno kreće preko granica, jezika… Srpska pjesnikinja Natalija Marković, koja je već spomenuta u ovom tekstu, također naglašava nomadsku poziciju – u autopoetskom tekstu ističe kako se njezina geografija tijela ne poklapa s geografijom sredine u kojoj živi, a njezini skriveni svjetovi geografije tijela i stvaranja, podsvjetovi egzistencije izjednačavaju jedan New York, Moskvu i Beograd. Njezin je subjekt nomadski, ne osjeća se vezan uz vlastitu zemlju i njezine mitove. I bosanskohercegovački pjesnik Faruk Šehić u svojoj zbirci pjesama „Transsarajevo“ (Durieux, Zagreb, 2006.) propituje simultanitet, odnosno istovremeno bivanje u raznim stvarnostima. Naime postoji konstantna svijest u njegova lirskog junaka o tome što se događa na drugom kraju svijeta – on  je uhvaćen u neuzaustavljivi tempo globalizma u kojem je čovjek tek čestica, pa se pjesnik s pravom pita o svrsi vlastita pisanja: „Kakva je svrha pisati poeziju, ili pisati uopšte/dok se svijet rastače brzinom/koja je upravo proporcionalna/demonskom ubrzanju diobe/ćelija zloćudnog tumora“. Pritom Šehić zanimljivo određuje pjesnika koji je tek „tumor na zdravom tkivu techno-manijačkog kapitalizma“. A zašto treba odstraniti taj tumor, u čemu je korozivnost pjesništva, odnosno izvor neuklapanja, i nije osobito teško zaključiti. Pjesnik je, kako nabraja, sanjar, fantast, bohem, egocentrik. Kapitalistička mašina koja planira vrijeme radnog čovjeka, koja ga bespoštedno želi iskoristiti, ne priznaje ljude koji imaju višak – vremena, iluzija, koji nemaju stalan posao. Usredotočeni na pjesništvo, na kreaciju, pjesnici izbjegavaju biti vezani uz institucije, najčešće nisu obiteljski ljudi, a obitelj je, kako ironično navodi Šehić, „stub našeg naroda i države“, pa pjesnici zaista postaju suvišak, bolesni dio društva, koji svojom izmještenošću podriva kapitalističku mašineriju. Mlada srpska pjesnikinja Dragana Mladenović svoju je zbirku pjesama „Tvornica“ (Fabrika knjiga, Beograd, 2006.) zanimljivo strukturirala – poglavlja postaju pogoni. U toj zbirci ona se poigrava frazeologijom iz vremena socijalizma, ironizira stereotipe, a njen poetski angažman proistječe iz zapitanosti: „Hajde recite mi/Ko je mogao predvideti lični teror/sivilo birokratije vladavinu terorizma/u svim tim humanim sistemima“ ( pjesma „ Uzrok“).
Još jedan pjesnik tematizira odnos kapitalizma i poezije. U zbirci pjesama „Rijeke i mjesečine“ (HDP, 2007.) hrvatskog pjesnika mlađe generacije Slađana Lipovca nalazimo lirskog junaka koji živi u velikom gradu, ubrzano, pa mu nedostaje vremena za promišljanje i pisanje. U pjesmi „Crveno-crno“ on se pomalo nostalgično sjeća kako je nekada vrijeme sporo teklo (Ujevićeve smolave ure), dok je sada posve izložen psihozama dnevnih rasporeda. Naime, ljudski je život određen stanjem tekućih računa, čovjek je izložen reklamama koje ga mame na trošenje, pa postaje tek „društveni subjekt onoliko koliko/ troši/govoreći/političkim rječnikom“. Tako i Lipovec, kao i Šehić, zaključuje kako je „ljudsko tijelo točka/nasađena na brze kotače“. U pjesmi „Nova godina“ Lipovčev junak je u malom mjestu, ali nemoguće je izolirati se jer dolaze sms poruke, izranjaju slike s tv ekrana, vrijeme postaje ubrzano „trčanje/da bi se nekamo stiglo“, klanjanje, kako piše, „velikom Manituu zapadnog novca“. Upravo boravak u prirodi, promatranje pauka satima, postaje mjesto subverzije gledanja vremena kao profita. Šehić uz pjesnike veže pomalo zaboravljenu revolucionarnost, pa je zapisao: „ti pjesnici uvijek sanjaju revolucije/pokušavaju predvidjeti budućnost“ (pjesma „Smrt pjesnicima!). Mladi hrvatski pjesnik Marko Pogačar u zbirci pjesama „Poslanice običnim ljudima“ (Algoritam, Zagreb, 2007.) obraća se „umornim trockistima“, pozivajući ih na zaboravljeni bunt. U pjesmi „Lijepo je“ nalazimo zaključne stihove „ na kraju znaš: jedina strašnija stvar od fašizma/je umjereni fašizam. U pjesmi „Tehnika pjesme“ iz zbirke „Predmeti“ (Algoritam, Zagreb, 2009.) Pogačar će ironizirati pasivnost „prosječnog Hrvata“, licemjerje crkve: “…crkva se kolje trajnim citiranjem/Krista, bezuvjetnom i dugom ljubavlju: svinja nestane sama/od sebe, usuče se, u mlaku vlastitog daha, šaku krvi potekle/pred iskustvom..“. Pogačarevo se pjesništvo odlikuje profetskom proklamativnošću, ali i antipoetičnošću zbog ispisavanja vlastite priče o revoluciji. Pogačareva poezija u tom smislu je puno inspirativnija od već zamorne lijeve teorije i njenih teoretičara, jer umjesto već prožvakanih ideja, nalazimo  poosobljen pogled na poziciju subjekta u suvremenom društvu. Još treba izdvojiti jedinstven primjer iz hrvatske poetske produkcije. Novinar ugaslog satiričnog lista Feral tribune Predrag Lucić godinama je na stranicama tog tjednika ispisavo satirične pjesme u kojima na humorističan način, u poeziji punoj kalambura, ismijavao društveno licemjerje, politička i crkvena obmanjivanja. U izdanju zagrebačkog Algoritma prošle je godine objavljena njegova čitanka iz nastranih književnosti za prve razrede vojnih, vjerskih i civilnih škola pod nazivom „Sun Tzu na prozorčiću“. Očekuju se i nastavci, čitanke koje parodiraju ideologiju koja se temeljila na lažnom veličanju krvi i vjere. Svi ovi primjeri pokazuju kako poezija nipošto nije tek estetski objekt, već da suvremeni pjesnici itekako reflektiraju društvo, ideologije i upravo na taj način poezija postaje emancipatorska praksa, mjesto pobune i artikulacije drugačijeg, isključenog, prezrenog.