JASNA ŠAMIĆ: ČAJ SA KARPIONOVIM U PARIZU

Rekao je da želi objaviti moje pjesme. Nakon ručka u restoranu, otpratio me je svojim kolima do moje kuće, a kad smo stigli, pozvala sam ga da se popne na čaj. On je sjeo na moj krevet, a ja za svoj pisaći stol.
Čim sam nasula čaja u njegovu šalicu, zgrabio me je za ruku: “Sjedni ovdje, samo malo.” Prešao je odmah na « ti » ! Privukao me je snažno k sebi, i počeo da me dodiruje, pokušavajući da me poljubi. Odmah sam se dohvatila iste recitacije koju koristim u sličnim slučajevima: Ne miješam babe i žabe, ne činim to nikad s onima s kojim imam neki posao, ili projekt u vidu. Ako kažem ne, to ne znači “možda! »
Izgovarala sve to u dahu, mjesto da sam mu zveknula šamarčinu. Što sam više protestirala, to je on više navaljivao : “Samo malo! Ne boj se! ”

Ne razumijem kako sam se iznenada našla na krevetu, ispruženih ruku,
raskriljenih nogu. Njegove usne su ostavljale slinav trag na mom licu, dok sam suludo ponavljala : „Neću, ne želim », a on “Samo malo “. Odgurivala sam nogama njegove ruke koje su tražile moje donje rublje, vikala sada na francuskom: ” Je ne veux vraiment pas !” Stvarno ne želim! Dok je on ponavljao svoju litaniju da me
neće povrijediti, da će biti nježan, da ću uživati.
Pogled mi je pao na časovnik: već trideset minuta trajala je ova groteskna borba.
Njegove ruke su me stiskale sve jače, a moje noge su bile sve slabije. On je napokon uspio da mi povuče gaćice sa strane, i ja sam osjetila nešto vrlo mekano na svom tijelu. Iscrpljena borbom, zanijemila sam. Paralisana.
“Vidiš kako je very soft”, promuca on (mi u Sarajevu bismo rekli “mehak ko duša”), dok je njegov penis uzalud pokušavao prodrijeti u mene. Zašto je naglo prešao na engleski ?
Koliko dugo je trajala ova scena? Mogu samo reći da je nakon svojih uzaludnih
napora, siledžija najzad odustao od silovanja. Digao se, uvukao brzo košulju u svoje hlače, i izašao zalupivši snažno vratima.
Ostala sam nepomična, oduzeta, odjevena od glave do pete, poput djevice u koroti, iscrpljena, bez ijedne emocije.

Ne znam kako se druge žene osjećaju nakon silovanja, ali ovo što se meni desilo bilo je bez ikakve dvojbe napad na moju ličnost i na moju želju. Mora da postoji čitav niz silovanja : silovanje od strane muškarca koga voliš, ili nekog koga ne voliš, od strane stranca, pa od prljavog neznanaca, pa od strane neznanaca istovremeno i prljavog i drogiranog , i zaraženog veneričnim bolestima… Zaključila sam napokon da ima i mnogo gore.

U međuvremenu sam pozvana na kongres u Aleksandriji.
Vrativši se iz šetnje parkom, vidjela sam da su mi gaćice zamrljane krvlju. Mrlje
su se širile iz minute u minutu. Nisam bila u stanju da pratim referate koji su mi se sada činili smiješnim u usporedbi s onim što mi se događalo, pomislila sam da sigurno imam rak, i hitno se moram vratiti natrag kući, da umrem među svojima.

Zaključavala sam se u hotelsku sobu, više se ne pojavljujući ni na doručku, ni na ručku, niti u kongresnoj dvorani. I stalno sam se tuširala. U strahu da ću naletjeti na žohare u kadi, puštala sam vodu da teče u velikim mlazevima, čak i u pauzi između dva tuširanja. Dok se mlaz tople vode slijevao niz moje tijelo, nešto neobično, naglo je privuklo moju pažnju. Sagnula sam se što je moguće više dolje. Između nogu, na mjestu trokuta, odjednom sam ugledala ogromne crne mrlje. Isprala sam zadnje ostatke sapunice, nagnula se još više, ali i dalje nisam shvaćala o čemu se radi. Pomislila sam da sam iritirala brojne benove koji su rasuti posvuda po mom tijelu. Spustila sam glavu što je moguće niže. I u srcu svoje intimnosti, s kojom se prvi put u životu našla tako blizu, licem u lice, ugledala sam na desetine, na tisuće, na milijune, pomislila sam, “pijavica” koje izgledaju poput crnih bisera, kako Francuzi zovu “benove”. Samo što se nisam onesvijestila, naprosto sam dopuzala do svog nesesera.

Bila sam bijesna na aleksandrijsku prljavštinu, na ogromne žohare i neoprane hotelske plahte, koji su podarili taj izuzetan poklon mojoj ženstvenosti, kad se odjednom sjetih svog “izdavača”. Ovaj “predivni dar”, ovaj buket gamadi, mogao je doći samo od njega. Moje bezmjerno gađenje se miješalo s osjećajem ogromne tragedije. Nikada nisam gajila divljenje prema muškarcima, tim nižim bićima, koji se razmeću svojom mlohavom virilnošću, ali sada je moja mržnja prema njima bila konačna. Do sada sam ih, međutim, mogla ismijavati, ali sada je njihova inferiornost, utjelovljena u ovim odvratnim insektima koji su mi sisali svu energiju, pogađala direktno moju superiornost žene.

Oklijevala sam prije nego što sam brijačem zarezala po Venerinom brijegu iz kojeg je šiknula krv. Gulila sam kožu do iscrpljenosti, uvjerena da nikad neću uspjeti da se oslobodim ove gamadi. U očajanju, vidjela sam se u koži neke američke provincijalke koja je došla da potraži slavu u Hollywoodu, a koja je, mjesto ugovora o kome je sanjala, dobila picajzle.

Kako nisam odmah shvatila s kim imam posla ?

Ništa mi se gore nije moglo dogoditi od ove zamagljene kupaonice, u ovoj hotelskoj sobi prepunoj žohara i vaši. Da se kojim slučajem moj “izdavač” našao tu blizu, zasjekla bih ga ovom britvom bez oklijevanja!

Na rane sam nanosila zavoje, a većinu odjeće bacila u smeće, osim večernje crne haljine koju sam navukla na sebe, uz rizik da još više pojača bljedilo moga lica, i da naličim na glumicu iz No predstave. A potom sam sišla da se pridružim kongresmenima koji su se miješali s turistima na plesnom podiju.

U džepu haljine, u ruci , čvrsto sam stezala brijač.

(Odlomak iz romana ”Mraz i pepo”)