Bosiljko Domazet: TITO mladenačke mrzovolje

Kad su četiri godišnja doba stvarno bila doba, onda je u jesenskim kišama i zimskoj studeni slabo klijala MRŽNJA.

Tako se barem čini, neki drugi će reći kako je ona klijala i tada.

Ali eto, mržnja se ‘u našim krajevima’ po običaju probudi u proljeće i traje do ljeta, negdje i dulje.

U proljetno doba, kad se behar već pretvara u svijet, a priroda buja i pupa na sve strane, od prvih ljubičica do visibaba koje provire kroz ponegdje zaostali snježni nanos, naša MRŽNJA obogaćena onim jesenskim kišama i zimskom smrzavicom – u to doba otkravi se i zaplovi u travanj/april.

Odjednom se, posve iznenadno kao i obično svake godine, naiđe P.U.Č = partizani, četnici, ustaše, tu i tamo neki belogardejc, čerkez, ili kako već, zaplešu pred nama. I mi s njima.

April, hej, eno već desetoga čuju se tužaljke za ‘onom državom’, malobrojni suspektni likovi, većinom muškarci pivskih trbuha, obučeni u crno, postroje se na Trgu. Pristojno se građanstvo zgraža, pater familias, u nekoj od kuća glavnog grada u blagovaonici žesti se, jer juhica se hladi, dok domaćica prati vijesti na radiju /krugovalu/.

Potom, krajem travnja/aprila dolazi obilježavanje godišnjice proboja očajnika iz ustaškog logora Jasenovac, kojoj obljetnici svake godine pohodi državni vrh, uz male digresije posljednjih godina. Bez obzira ne te, je li prijepore, najčešće, zapravo nikad, ne dolaze poglavari one Crkve koja se od završetka Drugog velikog rata /1941.-1945./ nije odredila i bilo što rekla o nakaznoj tvorevini Nezavisnoj Državi.

Radujte se, stiže svibanj, radnici slave Prvi maj, iako je od devedesetih proteklog stoljeća to Sveti Josip Radnik, za vrijeme kojega se sirotinja po trgovima demokratske države nastoji domoći porcije graha. Radnička su prava svedena na prdež poslije te porcije i možebitno jeftinog točenog piva na štandu pokraj pozornice gdje se izvode budnice i davorije.

U maju sve cvate i buja, već sredinom mjeseca kolone tugujućih hitaju Austriji gdje je neki privatnik lukavo i na vrijeme kupio livadu na kojoj stoji spomenik/obilježje. Tu se slave žrtve, naravno nevine, pale u odsudnoj borbi protiv nemilosrdnih komunista, iako ne na tom polju, već kasnije pokošene brutalnom osvetom pobjednika. Na toj se livadi svake godine sredinom svibnja, uz sudjelovanje vrha Države i Crkve, oplakuje poraz.

U narodu se mjesec svibanj naziva još i filipovčak (po sv. Filipu apostolu) ali i rožnjak, sviben, ali i po staroslavenskom traven, reklo bi se kad se mnogo bilje kao i trave bude i bujaju.

Knjige vele da je ‘oduvijek’ taj mjesec nazivan ‘maj’. U slavenskim jezicima nazivan je svibjec, carski mesec, cvetnik, cvetalj, veliki traven, kveten, traven, travenj.

TITO, najbolji sin naših naroda i narodnosti, (u međuvremenu su potonji negdje nestali), vješto je iskoristio te ‘okolnosti‘ i objavio kako je rođen baš u svibnju/maju.

Proteklih pola stoljeća od završetka Drugog velikog rata /1941.-1945./ trčali smo štafetu i slavili NJEGOV rođendan 25. svibnja/maja.

Vješti je vještac iskoristio poganske/pogane navike i našu je MRŽNJU držao ‘zapretanu’ pod pepelom, posve uvjeren da tamo nema žara.

Samo da ti javim za rođendan, dragi TITO, danas imamo one koji govore da je ‘antifašizam bolja i humanija strana povijesti’. Jebali vas pridjevi, kažem JA i pojačam to izrekom moje prijateljice Safete: nabijem vas!

Izlaz iz vrtloga MRŽNJE možda je u tome da se posljednjih godina onaj dan mladosti u rodnom mjestu Josipa Broza Tita, u Kumrovcu, slavi kao DAN RADOSTI.