Jasna Šamić: Misa, (pro)ustaše, komunisti, totalitaristi intelektualci i PEN

Dva vrlo kratka pisma, koja su 19. maja 2020, poslala dva ugledna književnika i člana bosanskog PEN-a, Miljenko Jergović i Ivan Lovrenović PEN-u, u vezi sa zahtijevima da ih brišu iz te međunarodne organizacije, nagnala su me da i sama kažem nekoliko riječi o PEN-u, o intelektualcima, o misi za Bleiburg, i još o nečemu.
PEN, kao što znamo je svjetska organizacija koja okuplja intelektualce, najviše pisce, a čiji je osnovni cilj borba za slobodu mišljenja i riječi, borba za toleranciju, kao i borba protiv tortura i svih fašizoidnih ideologija. Naglasimo još jednom, makar se ponavljali i svi to znali, da ova organizacija okuplja sve one majstore pera koji su privrženi univerzalnim vrijednostima, prvenstvno ideji mira i slobode, bez čega svako stvaralaštvo postaje nemoguće.

Mnogo je tinte proliveno da bi se defenisala uopšte uloga intelektualaca. Ja ću u vezi s tim citirati samo jednog velikog francuskog pisca, Marcela Proustea, i palestinskog orijentalistu, Edwarda Saïda. Iako sam mogla i mnoge druge.

«… Ponašajte se prema mojoj knjizi kao da ste vi naočale, okrenute prema vani, pa, ako vam ne odgovaraju, uzmite druge, pronađite svoju napravu (aparat, spravu, sredstvo), koja je nedvojbeno i borbena naprava » Marcel Prouste

«Intelektualac, koliko znam, nije ni mirotvorac ni tvorac konsenzusa, već neko ko je angažiran i koji riskira cijelo svoje biće na temelju stalnog kritičkog osjećanja, neko ko će bez obzira na cijenu odbiti sve gotove formule, fiks-ideje, … sve što je konvencionlno. On nije samo taj koji će ih pasivno odbiti, već i taj koji će se aktivno zalagati da sve to javno kaže. (…) Glavni izbor s kojim se intelektualac suočava je sljedeći: ili za savezništvo sa stabilnim pobjednikom i vladarom, ili – a to je najteži put – da tu stabilnost shvati alarmantnom, kao situaciju koja prijeti slabima i gubitnicima da nestanu, da uzme u obzir iskustvo u njihovoj potčinjenosti kao i sjećanje na zaboravljene glasove i ljude.» (Edward W. Said, Intelektualci i moć, Seuil, Pariz, 1996.)

Dva hrvatska, gore pomenuta intelektualca i pisca, očigledno smatraju, iako otvoreno to ne kažu, da je pismo bosanskog PEN-a iznevjerilo intelektualne i sve druge vrijednosti koje zastupa ova svjetska organizacija.
(Za one koji nisu u toku treba ipak ponoviti da su članovi PEN-a bili protiv održavanja mise za žrtve u Bleiburgu.)
Gospodin Lovrenović misli da pisac treba da «historiju ispituje i nastoji razumjeti u njezinim satirućim učincima na konkretne ljudske živote i sudbine».
Nejasna rečenica, ako ništa a ono nerazumljiva za neke bivše stanovnike bivše Jugoslavije, kao što je moja malenkost. Da, pisac se bavi konkretnim ljudskim sudbinama, to je razumljivo i tačno, a tako i biva, a istorija se bavi, prenstveno, kolektivnim sudbinama, kao i ideologijama, iako bazirana na svjedočanstvima pojedinačnih sudbina. Kolektivnim sudbinama bave se takođe i sociolozi i filozofi.
Je li PEN spriječio Lovrenopvića da ispituje istoriju na pojedinačnim slučajevima ? Ili hoće da kaže da su potpisnici PEN-ovog pisma autori koji se istorijom bave samo kao kolektivitetom, zanemarujući sudbinu pojedinaca? Da, izgleda da je tako mislio veliki pisac, istoričar, filozof.
Istovremeno, zar nije prirodno, logično i obavezno da se svaki pisac pojedinac pobuni protiv kolektivne histerije i ideologije koja je fašistička, profašistička, totalitarna, ili podržava ove posljednje, na bilo koji način ? A PEN je sastavljen od pojedinaca i okupljen oko njihove zajedničke ideje za slobodu, mir, oko ideje o borbi protiv netolerantnosti. Da, treba sve to ponoviti da bi nam svima bilo jasnije.

Treba li možda napomenuti i to da Ivan Lovrenović, nije samo pisac, nego i istoričar ? Kako se on bavi istorijom kao istoričar (historik, povjesničar) ? Danas demokrata, autor je, podsjetimo se, bio, ako ne intimno, a ono javno (priličan) totalitarista budući da je bio vrlo uzoran građanin Titove Jugoslavije, vrlo važan faktor za vrijeme komunizma, značajan predstavnik društva za koje su osnovne vrijednosti bile upravo kolektivne, a vrlo malo, ili gotovo nikako individualne. Nisam ga nikada u to doba čula da zagovara slične mise, makar intimno i bio za njih, ili da se javno usprotivio bilo kojem konsenzusu, bilo kojem konvencionalnom, ustaljenom mišljenju, i digao svoj glas protiv njega ukoliko ga je smatrao nepravednim. Svjedok sam upravo suprotnog, budući da sam sarađivala ili pokušavala sarađivati sa izdavačem Svjetlost, da je ovaj nekadašnji drug, današnji gospodin, primjeran građanin socijalističke nam domovine, bio saglasan sa njenim principima, jer je kao jedan od glavnih urednika pomenute izdavačke kuće, Svjetlost, odbijao da štampa svaki rukopis iz oblasti istorije i kulturne istorije zemlje ukoliko se autorova istina nije doslovce slagala sa ustaljenom političkom istinom, proglašenom takvom od strane tadašnjih komunističkih autoriteta.

Vjerovatno između redova treba čitati da ova dva, gore pomenuta pisca, i već bivša člana bosanskog PENa, podržavaju misu za ubijene Hrvate u Bleiburgu. I da je zbog toga autor naglasio individualnu ulogu pisca i bavljenje istorijom na pojedinim slučajevima.
U autorovom pismu se ništa ne precizira.

Podjsetimo se pri tome da je istina da među ubijenim bez ikakvog sudskog procesa – o čijem broju se istoričari do današnjeg dana nisu složili i koji varira između 50 i 200 hiljada likvidiranih -, bio i priličan broj nevinih, da je tu bilo i žena i djece, bilo i « čistih « ustaša, i proustaša, kao i civila, onih koji su bili iz duše ustaše i onih koji su se pridružili njima iz konformizma, i da je bjekstvo tih ljudi organizovano, da im je vjerovatno bila obećana sretnija sudbina u susjednoj « pronacističkoj » zemlji. Ti ljudi su naravno prevareni. Istina je takođe da totalitarni režim Tita nije tražio, i nije ima vremena, da razdvaja nevine od zločinaca, među tim budućim žrtvama gdje je, kako istoričari kažu, bilo dosta i Četnika. Dalje, istina je da je među ustašama, i proustašama, bilo i muslimana ustaša, simptizera NDHazije. A nadasve je istina da pravda nikad ne može sve zadovoljiti…
Dopuštam sebi još jedno banalno pitanje : zar je pravedno bilo baciti atomsku bombu na Hirošimu i Nagasaki iako znamo kakva je uloga Japana bila u Drugom svjetkom ratu?

Ipak, u ovom slučaju, na čemu je pismo bh PEN-a i insistiralo, nije se radilo o podržavanju ubistava nevinih ljudi, o likvidaciji ljudi bez sudskog procesa, i to onog stvarnog a ne montiranog, nije bilo riječi o tome da se podržava osveta i masovno ubijanje «drugih» s isprikom da su počinjena ubistva nad «prvima». Nije bilo ni u podsvjesti protivljenja individualnom pristupu istoriji. Nego se tu radilo o ideologiji, i borbi protiv određene idologije ! A u jednoj raskomadanoj zemlji, kao što je Bosna, javni zahtijev da se ne održi misa za pripadnike jedne zločinačke ideologije, znači i strah od povratka onih totalitarnih i fašizoidnih ideja, i ideologija, od kojih su neke već odavno bliske vlastima ili na vlasti. Makar se zvali demokratama.
Zar i Raskonjikov nije rekao:  Nisam ubio čovjeka, ubio sam princip.
Možemo se pitati dalje da li je katolička crkva održala, i kada – ako jeste – mise za sve ubijene u Sarajevu za vrijeme Drugog svjetkog rata, posebno one koji je mučki likvidirao Luburić, da li je održavala mise za nastradale Jevreje i Srbe u istom tom ratu, i u logorima smrt? I zašto u ovim delikatim časovima bosanske i balkanske istorije bira proustaške familije da se za njih moli? Odavno (neki) Hrvati pjevaju blajburšku pjesmu na svim medijima, ona se čuje i na hiljadama kilometara daleko. Zašto u ovom trenutku Bleiburg ? I zašto se, da, sada, glas Sarajlija diže protiv toga, ukoliko su se iste te mise održavale i ranije? Iako nikad nije kasno za pobunu. Iako dođe momenat kad kap prevrši čašu.
Sve se to možemo i moramo pitati, i pitamo se, što ne znači da je misa za žrtve u Bleiburgu misa mira, tolerancije, i ljubavi. I da ju je trabalo održati.

Ne biti za misu, znači jednostavno biti protiv jedne ideologije koja je likvidirala ogroman broj ljudi na svijetu, čije posljedice i danas osjećamo. A ako zadatak pisca nije da poziva na osvetu, nije ni taj da mjerka preciznim vagama krivice « naših» i

«njihovih», da opravdava replike nacionalizama, da uvijek i u svakom času štiti «svoje». Ako iza pisma PEN-a i onih koji su ga sročili stoje neke zadnje (nacionalističke? totalitarističke?) misli, zar se ne možemo upitati da li slične zadnje misli postoje i kod autora gore pomenutih pisama, Jergovića i Lovrenovića? Jasnije rečeno: da li su ta pisma samo rezultat toga što su njihovi autori Hrvati? Ako je tako, onda nema sumnje da su ti autori i nacionalisti, i da podržavaju tu sramnu ideologiju protiv koje su se digli neki građani Sarajeva, i neki članovi PEN-a.
Ili su ti autori mislili da izlaskom iz PEN-a štite opšte principe iza kojih ćemo svi stati, čak kad smo stranci?

Želim i sama da podvučem da nisam uvijek bila zadovoljna radom PEN-a, da nije odgovorio na svoje osnovne zadatke, ali da na ovaj, kad je riječ o katoličkoj misi za Bleiburg, jeste.

Još jednom ću takođe podvući da je tačno i sve ono što je nedavno u svom članku «Svi naši Bleiburzi» pisao i Željko Ivanković, pa i to kad napominje i druge «bleiberge» koji još uvijek traju u «slobodarskom», «anitifašističkom» Sarajevu. Tačno kad kaže i ovo : «Nisam čuo najavu defašizacije Sarajeva zato što škole nose imena nacističkih slugu, kao npr. Alije Nametka, direktora Hrvatskog državnog kazališta u Sarajevu za vrijeme NDH; Envera Čolakovića, Pavelićevog atašea za kulturu u Mađarskoj; Sulejmana Paćariza, Muhameda ef. Pandže, ustaškog pukovnika; Huseina ef. Đoze, imama SS Handžar divizije, Osmana ef. Rastodera, reisa Fehima ef. Spahe, da ne pominjemo, npr. Mustafu Busuladžića…» Slažem se sa mnogim drugim stvarima koje su tu rečene, a izdvojiću još samo ovo: «Galama oko tzv. Bleiburg-mise najviše odgovara trima političkim vrhuškama koje sudjeluju u dogovorenoj svađi, da bi nesmetano, iza još jedne dimne zavjese, nastavili lov u mutnom. Jer, pobogu, izvanredna situacija je mogućnost više za izvanredne pljačke, a pandemija najbolji alibi za sve krađe koje će uskoro pokazati koliko su s ovim politikama i njihovim pljačkama u bakrotu RS, FBiH, kantoni i svi mi s njima.»
( Željko Ivanković, Svi naši Bleiberzi,tekst objavljen nedavno u «Auografu»)

Ipak, podvući ću opet, da to nije bio razlog da se ne potpisuje pismo PEN-a kojim se traži da se ne održi misa žrtava u Bleiburgu 1945.
I mada zadatak intelektualca i pisca jeste (i) ono što gore tvrdi Ivan Lovrenović, njegov zadatak je istovremeno i to da stane protiv svih nacionalizama, i svih totalitarnih i fašističkih-profašističkih ideologija, protiv svih ideologija koje prijete slobodi i toleranciji.
Ni bez toga, kao ni bez slobode, nema pisanja.

Ps. Maloprije sam pročitala u Vijesti.ba da je i Željko Ivanković istupio iz PEN-a, ali njegovo pismo nisam dobila