Sad kad smo ušli u “novo normalno”, mogli bismo se prisjetiti kako je izgledalo staro normalno. Nećemo se vraćati u daleku prošlost. Dovoljno je odvrtjeti film unatrag nekoliko mjeseci. Naići ćemo na novinske napise o šestero mrtvih štićenika staračkog doma u Andraševcu. Smrt za starce nije ništa neobično, ali ljudi o kojima govorimo izgorjeli su u gluho doba noći. Nagurani su bili u montažnu drvenu prostoriju u dvorištu i po svemu sudeći tamo smješteni ilegalno. Nagurani u dvadeset kvadrata, stisnuti, bez mogućnosti da zadovolje minimum ljudskih potreba: osobni prostor, svjež zrak, kretanje, igra…
Ovakve tragedije se možda događaju rijetko, ali otvaraju oči o sustavu u kojem živimo. Staro normalno je dakle bilo vrijeme u kojem nije popularno biti star. Jer gledajući starost, gledamo sebe u budućnosti, a to ne želimo. Mi smo živjeli u šarenom svijetu prepunom “pozitive”. U tom svijetu nisi smio biti ni tužan, a kamoli da imaš i težih psihičkih problema. Sve što odskače od veselog, zdravog potrošača smatralo se nenormalnim. A normalnim, starim normalnim, smatrao se samo svijet bez ijednog problema, svijet u kojem problem gurnemo pod tepih i da ga zaboravimo kupimo novi gadžet za super trening pomoću kojega ćemo izgledati još mlađe i još ljepše. Dakako, skinemo i aplikaciju.
U starom normalnom bilo je uobičajeno starce poslati u dolinu gubavaca kako bi skriveni od svijeta dočekali smrt. Tamo je dakako bilo normalno imati penzije od dvije tisuće kuna i manje. Ili čak kopati po kontejneru kako bi se popunio budžet. Sve to je bilo tako staro, a tako normalno. Ne znam, možda se netko od vas sjeća. Kao da se dogodilo prije potopa, ali meni još uvijek odzvanjaju sve one makinacije od početka devedesetih naovamo, kad su umirovljenike zajebali baš svi koji su stigli.
Zato i ne prestaje moje čuđenje svakodnevnom brigom za najstariju populaciju koja se našla ugrožena zbog nečeg pod nazivom covid19 ili korona. Mora da se nisam dovoljno privikao na to “novo normalno” pa sam pun upitnika dok gledam novoprobuđene borce za ljudska prava. Ima li išta licemjernije od nacije koja je zadnjih trideset godina ljude odvela u starost, pa zatim i u bolest, da bi tek pred kraj njihovih života pokazala brigu za njihovo zdravlje. Sustav koji ih je iscijedio, istresao iz njih zadnji dinar, sad pokazuje zabrinutost.
Od kojih su sve bolesti oboljeli naši stari? Zaista nisu zaslužili da se odjednom kao najvećeg neprijatelja njihovu zdravlju proglasili koronu? (iznimke dakako postoje; postoje ljudi koji su jednostavno izrazito stari) To je pljusak cijelom njihovom životu. Kad bi se htio proglasiti neprijatelj i uzrok smrti to bi bio sustav. Upravo onaj koji se nije brinuo da, kad već čovjek mora biti u domu, ima minimum za život: svoj prostor, svoj izlaz na dvorište, svoje zanimacije i svoje prijatelje. Da se osjeća kao da ima neki izbor, a ne kao da je na teret za sve i svakoga.
Još me više zabrinjava porast hipohondrije. Ne samo zbog korone već i zbog svih sličnih bolesti koje će u budućnosti tražiti da uzmemo svoju dozu kako bismo se uklopili u “novo normalno”. Ne prođe dan, a da ne sretnem barem nekog tko pomisli na najgore zbog grlobolje, kašlja ili zbog suhog grla. Znam, može biti bilo što, ali opet…možda je korona.
Skraćeno bih novo normalno opisao ovim riječima: Spasimo naše starce, kako bismo ih sutra ponovo pretvorili u građane drugog reda.
radio gornji grad 
