Edit Glavurtić: UVEČER U OSAM (dan četrnaesti)

Pozivaju nas da večeras izađemo na prozore i balkone i da zajedno zapjevamo Moju domovinu, čime ćemo podržati one koji su trenutno na prvoj borbenoj liniji. Moram priznati da sam se glede pjevanja s prozora osjećala malo podijeljeno, jer smatram da se i najljepša gesta ponavljanjem izliže, banalizira, i nije više ono što je prvotno trebala biti. Kod nas na Krugama svaku se večer plješće, ali ne znam kome, ni je li tematski, a nije mi ni važno. Pljesak iz tame doživljavam kao znak života, poruku da smo tu.
Nisam navikla da se u osam uvečer u našem kvartu nešto događa, pa sam tako sinoć bila u drugom dijelu stana, a onda me prava grmljavina privukla u dnevnu sobu, na stranu okrenutu parkiralištu i okolnim zgradama. Ovo je bilo nešto novo, nije bilo pljeskanje nego je netko iz višekatnice preko puta, puštao glazbu preko razglasa, glasno kao da svira u susjednom stanu, kao da je Nova godina. Kad sam otvorila prozor, preplavila me zagrebačka proljetna noć i Šerfezijev svileni glas koji je pjevao “Moj Zagreb, kak imam te rad”. Elektrizirala sam se u trenutku, eto, tako je to bilo!
Poslije je redom išlo “Zagreb ima isti pozivni”, pa “Heroj ulice”, “Ruža Hrvatska” i “Moja domovina”. Noć je odjednom oživjela, na prozorima bljesnuli mobiteli i upaljači, netko je ispalio raketu zaostalu od Nove godine, i ta osamljena raketa govorila je: Hej, ljudi tu smo, živi smo, a lako smo lako mogli i ne biti! Između svake pjesme orio se pljesak i skandiranje: hoćemo još, hoćemo još! I tako sam samoj sebi skočila u usta, i po stoti put se potvrdilo da je jedno kad o nečem razmišljam i filozofiram, a drugo je kad se u tome nađem. I dok sam sinoć slušala “Želio sam biti heroj ulice, bar jedan dan, djevojko, bar jedan sat”, nisam bila sama, bila sam dio anonimne ekipe na prozorima, Trnjana, Zagrepčana, povezanih teškim potresom, i zabranom kretanja zbog pandemije. Čudna galerija najraznovrsnijih likova, siluete koje se na ulici ne bi ni prepoznale ni pozdravile, sinoć su složno pjevale ranjenom voljenom gradu. Ja sam samo gledala, i nisam mogla protisnuti ni ton od suza koje su mi se blesavo prepriječile u grlu, iznenađena, jer suze su bile zaista zadnje s čim sam računala.