Slađana Bukovac: (S)lijepe laži i slijepo crijevo

Da curica, za koju se za kraju ispostavlja da nema covid 19, kao što ga nema ni njezina samosvjesna i samoizolirana majka (nije testirana, nego je odsjedila svojih 14 dana u kući), može pasti u tešku nemilost medicinske službe, jer se potencijalno okuženima ne treba približavati, i valja ih prepustiti vlastitoj sudbini
Vili Beroš toliko je sladak, da se čovjek silno rastuži kad iz prve ruke zna da, da prostite, laže. Samohrana majka iz Velike Gorice, koja je sjedila u samoizolaciji s troje djece, od kojih je jedno imalo napad slijepog crijeva, nije hitnu zvala “dvaput, od čega prvi put nisu shvatili da je u pitanju akutno stanje”. Nisu shvatili da je “akutno stanje” ni drugi put (zbog “akutnih stanja” ljudi obično i zovu hitnu), a bogme ni narednih četiri ili pet puta kad im je telefonirala, ne samo na opći broj hitne pomoći, nego i na fiksne brojeve. Nakon toliko poziva, hitna pomoć u Velikoj Gorici nije shvatila da je dužna pružiti pomoć djetetu od 14 godina koje se previja u bolovima, i da je nepružanje pomoći kazneno djelo, da se trijaža ne obavlja preko telefona, i da su dužni obući ona gadna zaštitna odijela. To nije “nepravilnost”, nego je gadan stručni, etički, i ljudski prekršaj, pa čak i zakonski. I to nije nekakva administrativna greška, koja se upravo zataškala, jednako kao što je umuknula ona arogantna šefica hitne, Maja Grba-Buljević, koja je obećala “ako je to točno, bit će kažnjeni, ako ne, Vi ćete se ispričati”. Od Grbe-Buljević i dalje ni slova, ni je li tko kažnjen, ni treba li joj se ispričavati, što je dijete kojemu je trebala hitna operacija usred noći ostalo bez medicinske pomoći. Ali to je jedna “nepravilnost”, kao takva. Da curica, za koju se za kraju ispostavlja da nema covid 19, kao što ga nema ni njezina samosvjesna i samoizolirana majka (nije testirana, nego je odsjedila svojih 14 dana u kući), može pasti u tešku nemilost, jer se potencijalno okuženima ne treba približavati, i valja ih prepustiti vlastitoj sudbini.
Lagao je Vili, naš Vili kojemu vjerujemo, i kojeg silno volimo, i kad je tvrdio da je dijete, kojeg je u Zagreb, pridržavajući se mjera koje su savjetovali ovom situacijom zgroženi epidemiolozi, odvezao susjed, “pregledano” na Rebru. Nije pregledano, sjedilo je, ili ležalo u autu. O tome se specijalno detaljno, u današnjem tekstu Željke Godeč u Jutarnjem listu, izjasnio ravnatelj Rebra Ante Ćorušić, kojeg bi već zbog ovog dopisa trebalo hitno smijeniti. (Srećom, čelnici Jutarnjeg su, kao i čelnici drugih novina, prošlog tjedna od Plenkovića dobili direktive o izvještavanju, pa tog skandaloznog odgovora nema u online verziji, u vrijeme kada ljudi gledaju da doma dovuku što manje stvari za dezinfekciju, i ne zamaraju se osobito s novinskim papirom). Pa je sve uredno naveo, kako trijažu obavljaju nad susjedom vozačem umjesto nad djetetom, kako im on prepričava simptome, dok dijete i dalje ostaje na parkingu, u autu, i, kao vrhunac otežavajućih okolnosti, “bolesnica nije dostupna za pregled” (u autu je, nitko ne želi izaći iz zgrade, njoj ne dopuštaju da uđe), i da je “dojam i procjenu bolesnika obojala” činjenica da ju je odbila dovesti hitna pomoć. Pa tamo imamo “dojmove”, “boje”, dijagnozu za koju nije rijetkost da “prođe više medicinskih ustanova dok se osnovna bolest ne iskristalizira”. “Ustanove” su trebale prepoznati upalu slijepog crijeva, ali im se nije “iskristaliziralo” jer se se odbile približiti pacijentu, pa raspolažu “dojmovima”, “bojama”, i “nepravilnostima”; ukratko, amaterskim pjesničkim repertoarom uz pomoć kojeg nije moguće spasiti dijete s gotovo banalnom dijagnozom, jer je za to potrebna medicinska znanost.
Neće biti nikakve kazne, još manje smjene. Vili vlada situacijom, i stvarno je pod enormnim pritiskom. Nije vrijeme za pojedinačno, bavimo se općom ugrozom, i stanjem nacije. To je ljudski, i razumljivo. Samo što je krajnje neugodno pomisliti da bi čovjek mogao postati pacijent u ovoj situaciji, kad je puka sreća da su dijete na kraju zaprimili u bolnicu, i operirali. Jer ima upornu i savjesnu majku, koja se držala svih pravila, i istovremeno je grizla, nije odustajala. Što će biti s onima koji lakše odustaju, nisu dovoljno uporni, koji vjeruju Viliju, njegovom smirenom glasu, čak i dok ignorira istinu kako ne bi proizveo paniku? Onima koji će dospjeti u statistiku “nepravilnosti”, u vrijeme kad nije zgodno talasati i tresti, smjenjivati, kažnjavati nepružanje medicinske pomoći, jer sad je trenutak u kojem naša vjera u sve medicinske institucije mora biti bespogovorna, i apsolutna.
Dragi Vili, artikulirani, dobri, i smirujući Vili, i moj je idol. On je nešto poput medicinske lokalne verzije Churchilla, svi ga volimo. On upravlja našim trenutnim ratnim stanjem. I svi se potajno nadamo da ni mi, ni naši najbliži, nećemo biti otpisani kao kolateralne žrtve.
Prilažem screenshot majčinih telefonskih poziva, i skandalozan, jedva čitljiv tekst iz današnjeg tiskanog izdanja Jutarnjeg lista.