Jacqueline Bat: DNEVNIK SAMOIZOLACIJE Dan 14. IZMEĐU REDA I KAOSA

Danas je 14. dan samoizolacije. Dočekala sam ga zdrava, kao i svi moji kolege, unatoč pozitivnom djetetu i roditelju u našem Centru, preživjeli smo i onaj snažan i stotinjak slabijih potresa. To je svakako, stvar koja zaslužuje bar jednu dobru tortu od sira i čašicu slatkog francuskog vina, iz doba prije korone, kad sam putovala i ja, i misli, i želje i darovi, lako i prpošno kao da granica nema, i kao da nije dovoljan jedan sićušan mikroorganizam da sve najednom stane.
Danima nisam pisala. Ništa, pa ni ovaj virtualni dnevnik. Nedostajala sam sama sebi u postpotresnom kaosu, dok je zemlja još drhtala i prijetila svakih nekoliko sati. Nedostajao mi je i moj posao, moja obitelj i svi voljeni ljudi, nedostajala su mi i putovanja, susreti, proživljene emocije. Prisjetih se tako jednog kolovoza polovicom devedesetih, kad sam neplanirano završila kod prijateljice u Fažani. Nas četiri prijateljice, zajedno u njenoj maloj kućici.
Čudno je to ljeto bilo, poslije kojeg sam ustanovila kako mi najbolja prijateljica i nije najbolja a teško da mi je i prijateljica, a u dotad nepoznatoj sustanarki kasnije sam otkrila divnu iskrenu i kreativnu dušu. Autentičnu što, prva nije bila, samo je uspješno glumila. Tog ljeta, doživjela sam i strastvenu i opojnu romansu s pulskim slikarom. Sjećam se, jedne smo večeri, nakon hodanja po zidinama Dvigrada i vožnje po Istri, pri kraju uzbudljivog dana došli u Brtognilu, u Astareu Nine Kernjusa, sada pokojnog, na ribu. Sjećam se tog socrealističkog izgleda zgrade, i njega, kako sjeda za naš stol da se dogovorimo za ribu. Sjećam se, da mi se tada sviđala kod tog čovjeka sposobnost da se pokaže srdačnim domaćinom, a da zadrži potrebnu distancu, što meni kao druželjubivom introvertu, savršeno odgovara.
Ne volim kad me ljudi preplavljuju svojim pričama prebrzo, prelaze granice konteksta u kojem smo se sreli, nepotrebno se intimiziraju. Brudet je krčkao na otvorenom ognjištu, mi smo sjedili za drvenim stolom preko puta, u društvu jednog para iz Vodnjana, i sve je, tog ljeta, bilo izvan očekivanog, van rutine, jedan kreativni kaos koji je pokrenuo niz neplaniranih događaja. I prekid moje devetogodišnje veze, očekivani, ali beskrajno odgađan slatkim rutinama iz kojih nitko nije želio prvi izaći, jer bilo je udobno. I ugodno.
No više od tih ljudi, putovanja, emocija, nedostajala sam u ovim danima samoj sebi, iznutra. Ja, koja sam, uvijek znala da smisao nije potraga za ugodom i srećom, već upravo ona ravnoteža između reda i kaosa, između predvidivog i nepredvidivog, dovoljno istraživanja i iskoraka u nepoznato da se oduprem stagnaciji i dovoljno reda da se ne pogubim u nepredvidivosti.
Ovaj je potres sve to uzdrmao. Više nisam mogla naći tu točku ravnoteže u sebi, tu umjetnost hoda između reda i kaosa, koja zapravo znaći ići uskom, božanskom stazom. Sve je u meni bilo uzdrmano, fragmentirano, misli, osjećaji, sjećanja, riječi. Iako sam u novoj rutini samoizolacije, i nakon potresa funkcionirala dobro, na racionalnoj osnovi, osjećaj unutarnje fragmentacije iz koje ne uspijevam složiti suvisao mozaik je bila neizdrživa.
Uzela sam platna i naslikala diptih “POTRESENA ZEMLJA”, i konačno tome dala izraz i oblik. Nakon toga, raspršeni fragmenti nutrine počeli su dobivati oblik, poprimati vizuru mozaika u kojem se ponovo nastanjivala harmonija i smisao. Dan po dan, iako ne znam što će nastati, ni kakva ću u konačnici biti kad sve završi, iz početnog kaosa ponovo se stvaram u novoj ravnoteži. I to zaslužuje tortu i čašu slatkog vina. Za sve nas, koji ovih dana, stvaramo sebe iz rasutih fragmenata onog što smo poznavali kao svoje ishodište.