Nikola Gamilec: TRENUTAK POSTRESA I DANI POSLIJE (faza osvještavanja)

Fotografija: Dejan Dabić, Dom omladine Beograd

Bilo je neobično, čudno nedjeljno jutro, Bio sam u krevetu, ali budan, prvo neka buka, a onda je kuća krenula lijevo, desno, lijevo, desno. Onda odjednom tup i cingl, lingl, tras… Pala je slika sa zida i vaza sa suhim travama i cvijećem. Poslije sam si postavio logično, ali i priglupo pitanje: koja je svrha vaze i slike na zidu? Srećom da je krevet poprilično udaljen. Na ulici stanari, podstanari i susjedi. Neki su istrčali na ulicu u pidžami i kaputu. I tako smo preživjeli i drugi udar. Hladno je, puše sjeverac i propaduju snježne pahulje. Srećom ne zadržavaju se na tlu. Malo smo sjedili u autu, srećom su u njemu uvijek dvije vreće za spavanje, a i dan ranije napunio sam rezervoar gorivom do vrha. Oko devet vratili smo se u stanove, struje nije bilo sve do kasno uvečer, a onda zbog toga ni plina, ni tople vode, ni grijanja. Šteta je malena, pukotina u poprečnom zidu, a kuća je osigurana. Trošak godišnje premije koja uključuje i potres je 750 kuna (100 Eura) i nije nešto nedostupno. Moglo je biti puno gore. Poslije sam morao autom u sam centar grada. Sve je bilo blokirano, vojska i vatrogasci su čistili ulice, zatvarali koridore… Da, stari dio grada, sam centar je dosta uništen, ima štete na svakoj zgradi. Jutros je vijest da je oštećeno 7700 objekata. I sigurno to i nije konačan broj.
Javni prijevoz je dobro organiziran i mogu ga koristiti samo osobe s propusnicama. Autobusi voze umjesto tramvaja. U ponedjeljak sam išao pješice, nekih pola sata, u utorak je pala temperatura na par stupnjeva ispod nule, ali realan osjećaj, ono što piše na ekranu „Real feel“ pokazuje -13. U autobus sam ušao, a da nitko ništa nije pitao. U srijedu vozač govori da mogu ući samo s propusnicama. Ali nema kontrole. U busu prilično ljudi.
Već u srijedu kontrolori pregledavaju propusnice. Svatko ima različitu, netko preklopljenu A4 izdanu od poslodavca, nisu jednoobrazne tako da kontrolorima treba vremena dok pročitaju. Sve to pomalo usporava ulaz. Kontrolori i razmještaju ljude po busu tako da smo što dalje jedni od drugih. Moja propusnica je veličine vizitke, izdana je od Nacionalnog stožera i sve ide glatko.
Posao u firmi je odlično organiziran, formirani radni timovi, neki rade od kuće kao i svi roditelji s predškolskom i osnovnoškolskom djecom, neki su na godišnjem, prostor se nekoliko puta dnevno dezinficira, dobili smo kvalitetne maske i rukavice, u svakom hodniku su bočice s tekućim sapunom i dezinfekcijskim alkoholom. U restoranu stolovi i stolice su razmješteni stolovi na preporučenu udaljenost.
Uspostavili smo telefonsku liniju za sve radnike u slučaju nekih pitanja, tjeskobe, anksioznosti i depresije. Na njih odgovara, po potrebi 24 sata dnevno, naša višegodišnja vanjska suradnica, vrsna psihologinja i psihoterapeutkinja.
Sve ove dane dobivam i šaljem poruke. Ugodno me iznenadila briga znanih i neznanih. Novi Sad, Beograd, Zrenjanin, Niš, Valjevo, Čačak, Kladovo, Podgorica, Bijelo Polje, Sutomore, Sarajevo, Mostar, Stolac, Široki Brijeg, Čapljina, Banja Luka, Ljubljana, Maribor, Skopje, Tetovo, od Dubrovnika do Osijeka… da ne nabrajam dalje. Hvala svima, spomenutim i nespomenutim gradovima.
I hvala vam Beograđani za onaj pljesak, za ono srce na Domu omladine, gdje smo se zajedno sunčali, i vama Sarajlije za poruku na zgradi Skupštine.
Bezbroj je dokaza da nismo nužno i jedino Hrvati, Srbi, Bosanci ili Hercegovci, Bošnjaci, Crnogorci, Albanci, Makedonci ili Slovenci. Zar nas nešto ovakvo, bolest, nevolja, poplava, zemljotres, suša ili bilo koja elementarna nepogoda mora podsjetiti da smo prije svega ljudi? Ma u što vjerovali, ma bilo kojeg naroda se dijelom smatrali, bili zagovornici Stvoritelja ili Darwina, bili pristalice kreacionizma ili evolucije, bili teisti, agnostici ili ateisti, molili se Bogu, Alahu, Jahvi, Budi, bili kršćani, muslimani, hinduisti, budisti, šintoisti, animalisti – svi smo prije svega ljudi.
Zar nas strah, neizvjesnost, nemoć, upitna budućnost, moraju podsjetiti da smo ljudi, potaknuti na solidarnost, na potrebu da pružimo ruke razumijevanja i ljudskosti jedni drugima i podsjetiti nas na velikog Antuna Branka Šimića, pjesnika, kad nas upozorava – „Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!“