Andrea Grgić: Maske nikada nećemo skinuti

Jutros sam nakon mjesec dana izašla iz svog bunkera. Pojela sam sve zalihe i više nikako nisam mogla odgađati odlazak u dućan. Zadnjih deset godina to je zapravo jedino što radimo. Doduše, ima ih koji još uvijek idu na posao. Svijet ipak ne može stati, ali bez nekih se stvari može.

Kad se samo sjetim kako sam se brinula kad je sve počelo, a vidi sad. Kao da nije ni postojao život prije ovog.

Sjećam se kako su govorili da je starija populacija najugroženija, svakojake teorije zavjere bile su u igri, tražilo se cjepivo, pa lijek, pa kućni testovi, ali na kraju su preživjeli samo oni koji su bili čeličnoga zdravlja poput mene. Zadnje dijete rodilo se prije sedam godina. Čak se pričalo o nekoj trudnici tu u kvartu, ali čim su glasine krenule, nitko je više nije vidio.

Nakon toga su postrožili zakone o obaveznom razmaku i broj oboljelih je neko vrijeme stagnirao, a onda je opet počelo.

Uglavnom, odlazak u dućan je moje najveće veselje. Obavezno se našminkam, iako je maska obavezna. Kako ih već dugo nema, prisiljeni smo snalaziti se sami. Šalovi umjesto maski su dozvoljeni. Danas sam se zamotala u šal s uzorkom leoparda i u cik zore, još prije otvaranja, stala u red. Na ulazu u dućan uvijek stoji zaštitar i pušta dvoje po dvoje.

Nekad je obavezni razmak bio dva metra, sad je već godinu dana tri, ali čovjek se na sve navikne.

Ne sjećam se kad sam zadnji put vidjela lice bez maske ili čula ljudski glas osim obavijesti i naredbi preko zvučnika.

Zaštitar mi je dao znak da uđem i poprskao me sredstvom za dezinfekciju. Ne kupujem puno. Točno znam što mi treba i kako to rasporediti kroz mjesec dana. Nema tu neke filozofije. Ionako više ne postoje omiljeni proizvodi, radi se samo o količinama, iako se i to strogo kontrolira. Kad sam došla do mlijeka, tri metra ispred mene, na kruhu, stajao je muškarac s najljepšom i najmodernijom maskom koju sam ikada vidjela. Kretao se poput divlje mačke, leoparda s mog šala, tiho i spretno. Od uzbuđenja sam počela ubrzano disati i zamaglile su mi se naočale.

Da imam normalnu masku, a ne ovaj glupi šal to mi se ne bi dogodilo. Osjećala sam se kao neka klinka, zadrhtala su mi koljena i mislim da sam se i zacrvenila nakon sto godina. Jedva sam dočekala da mi se naočale odmagle, pa da mogu krenuti prema mom leopardu. Srce mi je počelo ubrzano lupati, ali nakon par koraka sa zvučnika se začulo upozorenje: „Poštujte obavezan razmak od tri metra. Ponavljamo, tri metra! U protivnom poduzet ćemo nužne mjere. Ponavljamo, nužne mjere!“.

Zastala sam kao ukopana praveći se da se to ne odnosi na mene. To je stvarno gadan prekršaj i ljudi te odmah prijave ako te slučajno spaze prije kamera. Preznojila sam se od užasa i vlastite nepromišljenosti. Nakon svih ovih godina i ovakvog imuniteta, pa da me odvuku u dućanu. Bože!

Ali, nešto me vuklo prema njemu. Bilo je jasno da ne smijem biti ovako upadljiva i zato sam lukavo održavala razmak od tri i pol metra. Držala sam ga na oku i pratila što i koliko kupuje. Pokušala sam prečicom, između polica s konzervama i umacima, doći ispred njega ne bi li me primijetio, ali bojala sam se da bi moje kretanje moglo izgledati sumnjivo. Osim toga, te glupe zamagljene naočale otežavale su, i istovremeno, odavale moj naum.

Najbolje što sam mogla bilo je stati tri metra iza njega na blagajni. Skoro mi se utrpala neka napasnica koja izgleda kao prijavljivačica, ali nije imala moje iskustvo. Žao mi je, ali danas smo prisiljeni biti nemilosrdni.

Samo najjače životinje preživljavaju.

Tri metra bilo je sasvim dovoljno da vidim koliko je namirnica moj leopard kupio. Savršeno! Vidimo se za mjesec dana, procijenilo je moje iskusno oko. Doći ću opet u isto vrijeme, u cik zore stat ću u red i znam da će i on biti tamo. Nekako ću mu valjda dobaciti papirić s porukom u kojoj će pisati da ga čekam u svom bunkeru.

Kad stigne, ponudit ću ga vinom, ali neće trebati skidati masku. S ovim modernima može se piti i jesti, a kad padne noć pobjeći ćemo u šumu i živjeti u luksuznoj zemunici koju je uredio samo za nas. Bude li sreće, preselit ćemo se u kućicu na stablu. Družit ćemo se sa životinjama, a jelen, naš prvi susjed pit će s nama vodu iz kristalno čiste rijeke.

Maske nikada nećemo skinuti. Čovjek se na sve navikne.