Domagoj Margetić: Pandemija i mjere hrvatske šutnje

Slikovnost: Thomas Cullen

Znate, i devedesetih je tzv. “intelektualna, građanska ljevica” ovako šutke pala kao danas, vodeći prije svega računa o vlastitim guzicama. Ne kažem da mnoge mjere doista nisu potrebne. Ne. Ali kažem da je nenormalno da dođe do takve suspenzije građanskih prava i sloboda, a da nema ozbiljnog kritičkog pristupa i analize svega toga. Da nema ozbiljne, stručne, javne rasprave, ne zbog toga da se onemoguće mjere, nego da se vodi dijalog koji bi onemogućio zloupotrebu takvih mjera u bilo kojem segmentu i neograničeno proširenje mjera bez adekvatne analize o potrebi i posljedicama njihovog poduzimanja.

Opet, ne zabrinjavaju me mjere i ograničenja, nego me zabrinjava reakcija onih čija uloga u društvu i jeste da se održava zdravi, nužno potreban, kritički dijalog o svim događanjima i situacijama kojima su izloženi građani u jednom društvu (koje doista smatram da ovdje niti ne postoji, kao što sam jučer pisao, a ova situacija je najbolji dokaz te moje teze).

Šute pisci. Šute lijevi intelektualci. Šute novinari. Šute znanstvenici. Šute akademici.

Nije dobro da kriza proizvede refleks samocenzure i refleks šutnje i da to postane imanentna reakcija na ono što se oko nas događa. Nije dobro kad se svi stave u stroj propagande određenih mjera, a nitko nema da istupi iz strtoja i pita – A zašto?

Gledao sam to i devedesetih. Šutjeli ste i tada. Sjećam se mnogih kojima sam tada kucao na vrata da se pomogne nekim ljudima. Ne bi se javljali. Kriza je. Nije vrijeme. Loše je kad nevrijeme postane isprika za neljudskost, a neljudskost jest i ono kad postanemo dio stroja, koji god i kakav god on bio. Neljudskost jest i ono kad prestanemo preispitivati sve oko nas.

Oduvijek smatram da biti novinar, biti pisac, predstavlja veliku odgovornost, jer smo mi prvi koji bismo trebali istupati iz stroja kad se strojevi postrojavaju. Zabrinut sam. Gledam propagandnu mašineriju kako radi svoje. Znam, nakon ovog od novinarstva će ostat još smrvljeniji ostaci ostataka nekad predivne i plemenite struke i poziva. Znam, ovo će ostavit puno dublje i ozbiljnije posljedice, nego što ova masa koja upija priopćenja, saopštenja i što sve ne, uopće shvaća i želi shvatiti.

Kažem, i ponavljam sve ove dane. #OSTANITEDOMA i poštujte zaštitne mjere prije svega jedni zbog drugih. Ali to ne znači ovo što se događa pred mojim očima. Jednu opću šutnju, suspenziju mišljenja, suspenziju kritike, suspenziju preispitivanja, suspenziju dijaloga, suspenziju ljudskosti u smislu. Bojim se više za nas poslije ovog, nego za nas trenutno.

Bojim se terminologije koja se koristi i koja nije slučajna, kao što nije bila slučajna niti devedesetih. Socijalno distanciranje, moglo se koristiti termin fizička distanca. Peta kolona. Podmetači klipova. Prokazivačko-doušnička atmsfoera. Strah. Sve će to ostaviti na ovo ionako raspadnuto društvo vrlo ozbiljne posljedice. I dugoročnije od rata. Ali jedno funkcionira besprijekorno. Propagandna mašinerija koja čak i u vrijeme ove krize objavljuje gadljive podatke o političkom rejtingu pojedinih političara i političkih stranaka. Lešinarstvo. Nije li takva propaganda baš kao i

povećanje cijena pojedinih artikala obično, gadljivo profiterstvo ove krize!?