Sonja Krivokapić: Potres u snu

Bez namjere da relativiziram ozbiljnost današnje nesreće, evo jedne nježne zezancije na tu temu iz mog iskustva od jutros. Crtica iz nepisane koronovsko- potresarske nadrealističke proze.

Ja na Trešnjevci gdje živim često osjetim nekakve blage trešnje. Bilo da je to zbog hoda ljudi u zgradi, ili se netko parkirao ili nešto treće, blago ljuljanje mi nije nepoznata stvar, a nije mi ni u jutarnjim satima strana.

I tako jutros kad se zbila prva a onda i druga tura potresa ja spavam, i u polusnu osjetim trešnju. Moje snene misli krenu u smjeru da opet netko brzo i teško stupa po hodniku, ili je netko uparkirao auto, ili nešto treće. Osjetim zatim jaču trešnju, i pomislim dobro, ovo je jače, ali nekako mi prija, fino mi je, uljuljkava me u san, a i inače mi, a pogotovo sada u ovom koronskom periodu, san teško ušutka karakter pa mi sna treba. I sve se nastavi tresti, sad već veoma jako, osjetim ja to u svom polusnu i kažem si ma nek je i jako ali tresi me, uspavaj me, negdje na nekoj marginalnoj polusvjesnoj platformi pali se Bajagina “300 na sat”, “hajde umori me, uspori me”, ali brzo nestaje, daj da još malo spavam, nedjelja je, pomozi mi, štagod to što me trese da mi pomogne.

Istovremeno mobitel zvoni jednom, pa dvaput, pa treći put, a onda i četvrti, a meni se u glavi stvaraju dvije spoznajne putanje, jedna je fino ljuljanje, a druga je pa dobro ko me zove sad ovako rano ujutro, zaškiljim ja bez naočala prema satu i vidim da je pola 7, bogati, ko me sad zove ovako rano, šta može biti? Dvjesto i nekoji zaražen? Ma pročitat ću kad ustanem, ionako ne mogu ništa, pustite me, zaboga, da spavam, a ti me ljuljaj da zaspim, ko god da ti i što god da ti bila ili bio ili bilo, daj mi još makar koji komad sna. Te se putanje razvijaju i poprimaju čudan oblik; jedan je nervoza zbog tih upornih poziva; ma dosta više te korone, jer sam, ničim izazvana, sad već definitivno zaključila da me neko zove da mi saopći nove informacije s tim u vezi, ne uvlačite me sada, samo ne sada, šta ja sad u pola 7 tu mogu? Neko me zove da me zamrači, mislim sneno, i postajem sve ljuća, a ovamo na drugom planu misli mi se fokusiraju na pitanje o identitetu ili svojstvu ljuljača ili ljuljačice ili ljuljačila, neko me tako lijepo njiše, ali ko li me ili što ljulja u san? Nekako presnažno trese ali u mom polusnu to ima neki pozitivan prizvuk, gotovo majčinski, i ja zamišljam na nekoliko sekundi da me majka ljulja da zaspim, koja kod mene ne živi, majka je došla, i njiše me njena ruka požrtvovno i predano kako je majčinim samo to rukama svojstveno ili tobože svojstveno. I tako ide dalje; mama! Došla si da me njišeš! Ko me to uporno zove ovako rano u pizdu materinu, vidjet ću na portalima kad skuham kavu, ne mogu sad tu koronu, usjekla mi se ta riječ u prefrontalni korteks, mama! Ljuljaj me, mama! Da zaspim, mama! Pizdu materinu i ova zvonjava, pa trebalo bi i tu melodiju na mobitelu promijeniti, pljuje mi u uši, ko pravi takve melodije? Ko se drznuo da zaključi da to dobro zvuči?

Na koncu sve misaone niti pucaju i ja se vadim iz nesvijesti, i vidim jebote, zvala mama da pita jesam li dobro jer da je čitavo novo sranje nastalo. A ja se ljuljam. Sjedam za internet, sa zabrinutošću isprva rastegnutom između ovih frojdovski suspektnih momenata i stravičnih slika porušenih zgrada u centru grada, ali poslije naravno s pažnjom prikovana na, naravno, te nagomilane cigle, smrskane aute, rodilje iz Petrove i otpalu žbuku na nekim mjestima mojih zidova.