Slađana Bukovac: Potres – Slika apokalipsa sa zbrkom

Fotografija: Ranko Šuvar/Cropix

Jutros se probudim, dograbim mobitel, i vidim taj potres. Kao većina neurotika, ujutro sam strahovito receptivna, rastvoreni su mi mi svi organi. I prvi put u životu, kao ozbiljan nevjernik, vidim da moji problemi s jutrom nisu normalni, uobičajeni. Normalno bi bilo da doznam koliko je oboljelih, i tko je na respiratoru. Potres više ne spada u tu percepciju normalnog, koji neurotik može podnijeti dok je posve rastvoren, nakon buđenja. U prenadraženo, preosjetljivo jutro, to je slika Apokalipse, sa strahovitom zbrkom oko pravilnika u glavi. Je li održan dovoljan razmak, što je s liftovima, i što će se dogoditi ako se zagrle očajni ljudi, koji nemaju kirurške maske, a ni čarape na nogama.
Rodilje drhte u nekakvim tankim kutama, usred dvorišta, to je stvarno univerzalna drama čovječanstva, unikatna i neponovljiva.

Kao svaki ozbiljan neurotik, ujutro tražim razloge za ustajanje. To može biti banalna obaveza, bilo kakva dužnost, ili osjećaj korisnosti. Ako toga nema, slijede egzistencijalistički dijalog sa samim sobom. Zašto ustajemo, kamo idemo, ne bi li bilo bolje da samo jednostavno legli. i da sanjamo do Sudnjega dana, koji nije specijalno daleko. A možda nije ni tako blizu, osim što je sve što se događa van naše strukture, i van naših iskustva. Moguće je oboljeti, bježati. Ali onda život, taj užasni život koji se upravo pred nama odvija, jednostavno bježi, i više ga nikad nećemo nadoknaditi.

Ujutro, a jutro je za popizidit, pijem tablete Controloc prije banane, i kave. Jer mi je želudac zavezan u čvor, jer se bojim, jer se svi bojimo. Jer hoću biti dio svoje profesije, jer moram biti dio općeg straha, i općeg olakšanja. Jer se sve svodi na pitanje volje. Da smo mi, hipersenzibilni, fobični i labilni, kojima se upravo obraćam, samo izdaleka inferiorni.
Ovo vrijeme je za nas horor, posebno ako se umorili, i prekapacirali ranije. Ako smo na tankom sloju psiholoških kapaciteta, jer su nas trošili, i potrošili, ljudi koji nešto zgrću, zarađuju, i odvratno im je što smo u bilo kakvom stanju, i što imamo nekakve emocije, što u sebi nosimo iracionalno, blizu smo instiktu, i dalje slijedimo životinje.

Svi oni koji se boje, ne bi se trebali skrivati jedni od drugih. Strah je legitiman, kao bilo koji drugi osjećaj. Imate se pravo uplašiti, poljuljati, na trenutke odustati. Imate pravo tražiti pomoć. Samo prije toga provjeriti koliko su u stvari hrabri ovi koji vas nadmašuju, i koliko lažu i glume. Ne osjećajte se krivo zbog toga što ste slabi, i što su vam slabi obrambeni mehanizmi. Ne bojte se onoga čega se nije nužno bojati, a nalazi se izvan vas samih.

Sutra ćemo se probuditi,opet iznimno teško, s lošim vijestima, i to je legitimno. Dva sata kasnije, možemo biti sve ono što su i drugi, možemo nadmašiti druge, jer poznajemo depersonaliziran svijet, jer imamo svoju unutarnju kataklizmu.

Ovo nije vrijeme za senzibilne ljude, ali oni će, barem većina njih, svejedno preživjeti. Tako silno uzrujani i prestrašeni, mogu biti iznimno hrabri. Nije ih moguće ni zamijeniti, ni nadmašiti.

Jer smo tako silno silno različiti, i nepredvidljivi. I oni koji se najteže bude, mogu ostvariti najveći stupanj budnosti.