Jacqueline Bat: DNEVNIK SAMOIZOLACIJE Dan 8. POTRES

Danas je teško ranjeno srce moga grada, a s njim i moje. Dušu mi je protreslo, izulo me iz cipela. Otkrila sam o sebi neke nove stvari. Jedna od njib je i da nisam coolerica kakvom se ponekad doživljavam. Ili ipak jesam, na drucačiji način. Sledila sam se od straha. Nakon nemirne noći, tijekom koje sam se nekoliko puta budila, zaspala sam pred jutro. I onda me probudila Marie, stavljajući mi čarape kraj glave. Obično se igra s čarapama, no ovaj puta mi ih je stavila kraj glave i gurkala me. Odlučila sam to ignorirati i okrenula se na drugu stranu. Uskoro sam je čula kako potmulo reži zagledana u jednu točku. Htjela sam je smiriti, no nije upalilo. Za minutu je počelo tutnjati, zgrada je plesala, a ja,zagledana u luster koji se ljulja, ostala sam zaleđena na krevetu. Niti do najčvršćeg zida da odem. Smrznuta,sa drhtavim psom u naručju, sjedim na krevetu dok zgrada pleše. Nimalo cool. Kad su prošla dva najjača udara, uspjela sam se odlediti, skočiti s kreveta i nabacati robu na sebe, uzeti bocu vode i hranu za psa, novčanik, i izjuriti van. Pred zgradom puno ljudi, većina s maskama, i na pristojnom odstojanju. U susjednim ulicama isto, ljudi pred kućama, u autima, sa djecom, psima, mačkama. Otišla sam s Marie do Grbe, naše pseće livade koja nam je ujedno i evakuacijska zona u slučaju potresa, bila je puna ljudi. I nekoliko automobila s ljudima koji su spakirali najnužnije. Tlo je i dalje podrhtavalo, slabije ali osjetno. Nazvala sam roditelje i brata, njima je napukao zid ali bili su dobro. Kad se sve smirilo, vratila sam se u stan. Netom sam ušla, nazvao me prijatelj iz Francuske, izbezumljen snimkom koju je vidio. Zatim prijateljica iz Trsta, sva potresena i u suzama, kaže “Nisam znala gdje ste ti i Marie, jeste li na sigurnom, imate li vode…” U inbox stižu poruke, iz Ljubljane, s Raba, Brača, iz Splita, iz Beograda. Kad se granice zatvore, ljubav pohrli pokazati kako za nju nema barijera.i to je divan osjećaj. U teškim situacijama, upoznaš i sebe i druge. Zanimljivo, od mojih osam prijatelja na fb listi koji su prije par dana otišli iz Zagreba, radi svoga zdravlja, nije stigla niti jedna poruka ni upit. Ni komentar podrške na zidu. No, ovo je vrijeme učenja, i tako ga valja shvatiti. U ovim teškim vremenima, stvaraju se obrisi novih dimenzija, novih odnosa. Saznajem da je i u mojoj školi napukao zid. Ostavljam podatke za iskaznicu civilne zaštite za javni prijevoz. Dan, uz konstantno slabije podrhtavanje tla, prolazi kao u košmaru. Moje srce kuca uz srce ranjenoga grada. No bit ćemo opet dobro, Zagreb i ja. Zagreb i svi mi, koji smo jedna duša s njim.