O knjizi ”Jeziku je svejedno” Daliborke Sarić, Mate Kapovića i Anđela Starčevića, Sandorf, Zagreb 2019.
Otkako se pojavila knjiga „Jezik i nacionalizam“ Snježane Kordić nemoguće je biti intelektualac, javni djelatnik, političar ili novinar u Hrvatskoj, a ne biti svjestan onoga što se u toj knjizi nalazi. Naravno, ako to netko ionako zna, nije nužno pročitati knjigu, no – da bi znao zna li – potrebno je knjigu barem prelistati. Korisno je jednom godišnje prolistati je, čisto da se osvježi gradivo. Najbolje je držati je negdje na dohvat ruke do radnog stola ili uzglavlja kreveta, ako zatreba. Odnos nečije prakse prema onome o čemu se u toj knjizi govori razdjelnica je s kvaziintelektualcima, politikantima, lošim novinarima i raznovrsnim društvenim štetočinama. Ta je knjiga glogov kolac za jezični vampirizam, povampireni nacionalizam u jeziku.
Devet, gotovo deset godina kasnije pojavljuje se druga knjiga koja završava posao prve. Ne trebaju svi biti intelektualci ni javni djelatnici ni političari ni novinari, a da su im pitanja jezika značajna, zanimljiva ili opterećujuća. Postoje raznorazni poduzetnici, zanatlije, medicinsko osoblje, blagajnice i trgovci, umirovljenici i kućanice… Hrvatice i Hrvati, građanke i građani Hrvatske, pripadnici neke od domaćih manjina, slučajni prolaznici koje je kad-tad netko upozorio „Tako se ne kaže!“ ili „To nije pravilno!“ ili „Nije hrvatski!“, a kako je ponešto od toga prijemčivo lako moguće da su i sami nastavili s takvom praksom nesvjesni što im se na taj način kroz jezik natura. O tome na vrlo pregledan i lako razumljiv način govori knjiga „JEZIKU JE SVEJEDNO“ lingvističkog trojca (prvo dama) Daliborka Sarić, Mate Kapović i Anđel Starčević.
Dvije spomenute knjige na području hrvatskog jezika ponovile su povijesni preokret koji je nakon nebrojenih srednjevjekovnih knjiga i rasprava o vješticama u kojima se o njima sve raspravilo: tko su, kako ih prepoznati, kako se od njih obraniti i tako dalje, donijela ceduljica na kojoj je pisalo „Ne postoje vještice!“ Ogromnu produkciju jezičnih savjetnika, razlikovnih rječnika i drugog kvazistručnog smeća elegantno se otpisuje, a ono što preostaje smješta se na pravo mjesto u odgovarajućem kontekstu. „Jeziku je svejedno“ napokon donosi zdravo olakšanje, upućuje kako govoriti slobodno, neopterećeno,kreativno, lišiti se nepotrebnih skanjivanja, nesigurnosti, manipulirajućih tereta… Jezik je naš, a ne mi jezikovi!
radio gornji grad 
