Edit Glavurtić: PIŠI, PIŠI MI

Pronađem povremeno u nekoj od omiljenih knjiga požutjele listove kojima sam označila mjesta koja su mi bila draga i važna. To su pisma koja sam primila, ili sam ih sama napisala, odustajući na kraju, iz tko zna kojih razloga, od toga da ih pošaljem. Taj papirnati spomenar sastavljen od priča i ponekog crteža predstavlja izgubljene fragmente nečeg što se odlomilo iz šireg okvira, pa moram dešifrirati što zapravo znači. Čitam tako rečenice o davnim izletima i planovima za ljeto, s ponekim receptom za kolač ili preporukom za film. Nekih se uopće ne sjećam, događaji koji se u njima spominju utonuli su u polutamu. Kod drugih opet, pamtim svaki detalj, pa čak i kakvo je bilo vrijeme tog jutra kad je došao poštar.

Puno sam pisala tih godina, jer sam onima koje sam voljela željela biti blizu, pa sam na trgovačkom papiru nizala velike i male novosti o tome što radim, čemu se veselim, što me brine, što trenutno slikam, što trenutno čitam. Pišući, dijelila sam s njima svoj život, koji zbog prostorne udaljenosti nismo mogli drugačije podijeliti, i činilo mi se, da pišući živim dvostruko, s nekim dodatnim bonusom, jer sam sve što mi se događalo proživljavala dvaput: jednom u stvarnosti, a drugi put na papiru. Osim toga, zapisivanje je bistrilo zbilju i mnogo toga mi je pisanjem postajalo jasnije. Moji vrtoglavi ushiti i maglovite ljutnje, beskrajna čekanja i jalove sanjarije, oblikovani u artikulirane misli dobivali su novo značenje.

S vremenskom distancom od gotovo tri desetljeća, pokušala sam odgonetnuti kako sam se tada osjećala, nastojeći razumjeti ljutnje koje sam prosula na papir, vlastita proturječja, nesigurnost i nerazumnost. I nisam se mogla sjetiti. Zaboravila sam, uglavnom, povode tih mladenačkih drama, ali sam zaboravila i sebe onakvu kakva sam bila tada. Iznenadio me oštar glas nepoznate djevojke s kojom nemam ničeg zajedničkog, a čiji potpis odaje da se radi o meni. Bilo je, srećom, i ljepših zapisa, nježnih i smiješnih pisama s otiscima poljubaca i crtežima kojima sam pokušala dočarati ono što riječima nisam mogla, a ponegdje sam umjesto riječi docrtala znakove i šifre za koje više nemam ključ pa mi ništa ne govore.

Najljepše je ipak, kad iz neke požutjele koverte ispadnu osušeni izblijedjeli cvjetovi ili novinski izresci s nekim važnim tekstom, pa pogledom milujem stranice gusto ispisane maminim ili prijateljičinim rukopisom. Pisma su bila papirnati mostovi kojima smo poništavali udaljenosti, bila su ruke koje grle, miris starog dvorišta, radost zbog novog kaputa, svjetlucanje božićnog izloga, između redova sakriven strah od dijagnoze. Pa Nadicina pisma kojima je ljubav iscrtala široku krivulju iznad Atlantika, pisma iz kojih je veselo ispadalo crveno lišće kanadskog javora i pred mojim se očima prostiralo nepoznato predgrađe nekog dalekog grada, njegove široke ulice i kuća na koju ću adresirati odgovor.

I ljubavna pisma, koja su oživjela jutra u kojima sam s nestrpljenjem čekala poštara, i razočarano uzdisala kad sam vidjela da je prošao pored naših vrata. A sutradan, kad je pismo napokon stiglo, željno sam otvarala kovertu, i gladno gutala rečenice, pa još jednom, i još jednom. Taj list papira nosila sam sobom, udisala ga i prislanjala uz obraz, čitajući sve dok nije stiglo novo pismo. Noću sam ga stavljala pod jastuk, ne zbog sadržaja, jer njega sam u međuvremenu znala napamet, nego zato da dodirnem papir, i uvjerim se da je ta mala poveznica stvarna. Negdje u daljini netko je mislio na mene, i brojio dane do novog susreta, jednako kao što sam ih brojila i ja. Od tog osjećaja bila sam tako ushićena da nisam mogla spavati, i odjednom sam još nešto važnoga željela reći, što ću ujutro čim se probudim, sitnim slovima dopisati u post scriptum pismu napisanom prethodne večeri, prije nego što ga kuvertiram i odnesem na poštu.

Oveći svežanj ljubavnih pisama upućenih na moje ime, spalila je mama u zimu 1998. godine, prije odlaska u bolnicu. Poslije mi je rekla da nije bila sigurna hoće li se vratiti, a pošto sam bila daleko, željela je spriječiti da netko stran pronađe i pročita nešto tako osobno. I tako su pisma nestala u plamenu i ostalo je samo jedno, toplo, zaljubljeno pismo zaboravljeno u knjizi Petrarcinih soneta, kao otisak jedne nespretne i čiste emocije koje se ljudi kad dođu u zrele godine uglavnom stide, jer se svi onog najljepšeg i najranjivijeg u sebi stidimo, kasnije, kad nas vrijeme obilježi umorom, pa se ironijom i apatijom branimo od mladenačkih zanosa, ranjivosti i neznanja kojima smo se, onako nezreli, s puno povjerenja otvarali svijetu.

Pisma razasuta u knjigama ostavljam da u njima, i dalje snivaju. Znam da su na dobrom mjestu, do sljedeće prilike, kad će neko od njih slučajno izroniti i podsjetiti me na velike emocije mog odrastanja, lutanja i kasnog sazrijevanja. A ona druga, ispisana rukama onih koje su otišle na mjesto s kojeg se više ne mogu slati pisma, samo pritisnem na srce, i to je nešto kao zagrljaj. I volim te stare, požutjele listove koji poput, slučajnih svjedoka pamte dodire ruku i otiske usana u vremenu u kojem još ništa važnoga nisam izgubila i u kojem me još ništa nije jako ni neprolazno boljelo .

E.G. DOBRE GODINE